Berkasovo je selo u Sremu, severoistočno od Šida koje je nekada od
njega bilo udaljeno sat hoda (oko 4 kilometra), ali se vremenom širilo
tako da je sada sasvim spojeno s tim gradom. Prema arheološkim
nalazima, u ataru današnjeg Berkasova, ljudsko stanište je bilo još u
mlađem kamenom dobu. Tu je nađeno mnogo rimske keramike, a pronađena
su i dva rimska šlema s natpisima – ti šlemovi spadaju među najlepše
antičke predmete nađene u Sremu.
U pisanim dokumentima, Berkasovo se prvi put pominje u XIII veku, a
najveći značaj je imalo u XV veku, u vreme kada je u njemu stolovao
despot Vuk Branković, poznatiji kao Zmaj Ognjeni Vuk. Vuk je došao u
Srem u drugoj polovini XV veka da bi služio vojsku kralja Matije
Korvina i na njegovoj strani se borio protiv Turaka. Titulu despota je
dobio 1471. kada mu je kralj Matija “u tal” dao nekoliko gradova u
Sremu, a među njima i Berkasovo.
Od 1699. do 1745. Berkasovo je, zajedno sa Šidom, bilo u sastavu Vojne
krajine, a tada su se tu naselili podunavski graničari iz Vukovara.
Godine 1734. u vreme kada su ustanovljene matične knjige, Berkasovo je
imalo 72 stanovnika, Prvi svetski rat je dočekalo sa 1.900, a najveći
broj stanovnika je zabeležen 1921. godine – bilo je tačno 2.109
žitelja. U godinama između dva svetska rata, a naročito u drugoj
polovini prošlog veka, mnogi su shvatili da im život u Berkasovu baš i
nije nekakva prednost, pa su se odselili, u potrazi za boljim životom.
Zbog toga, prema poslednjem popisu, u Berkasovu danas živi tek nešto
više od 1000 duša.
U Berkasovu su sve do početka XIX veka (1828) živeli samo Srbi, a tada
su počeli da se doseljavaju Rusini. Bilo je to vreme kada su Rusini
bili prisiljeni da napuste padine Karpata. U potrazi za novim domom,
nekoliko porodica je stiglo na padine Fruške gore, jedine planine u
ovom delu Vojvodine i tu sagradilo nove domove. Pošto im je bilo dobro
u novom kraju, glas o tome se proširio, pa se broj rusinskih porodica
stalno povećavao tako da je dvadesetak godina kasnije (1852) u
Berkasovu bilo već 78 rusinskih porodica.
Pošto je u to vreme rusinska, grkokatolička crkva postojala samo u
Šidu, Rusini iz Berkasova su se dosetili kako da ostanu verni svojoj
veri, a da pritom i uštede. Sve do završetka Prvog svetskog rata, za
svoja bogosluženja su koristili rimokatoličku crkvu Sv. Martina koja
je u ovom postojala još u vreme prvih doseljenika sa Karpata.
Po izgledu, Berkasovo se razlikuje od ostalih sela po tome što je
prostire isključivo uzduž puta – njegova glavna (i jedina) ulica je
duga 4 kilometra. Stari deo Berkasova je na brdu, a noviji deo, prema
Šidu, sagrađen je u ravnici, kao tipično panonsko naselje.
Na kraju, ukratko i o nazivu sela.
Prvi naziv sela je bio Despotovac. U vreme vladavine Zmaj Ognjenog
Vuka, nazivali su ga Despotski šanac, a ime Berkasovo je nastalo u
vreme kada su Fruškogorjem vladali Turci. Naziv je nastao od dve reči:
“berk” što znači “čvrst” i “ašma” što znači “čokot”. Što će reći da je
tadašnji Despotovac, odnosno Despotski šanac, bio čvrst grad u sred
vinogorja – dakle, Berkasovo.
To je ono što se zna. A da se o Berkasovu još mnogo toga ne zna,
govori i grb sela. Naime, na njemu su prikazane dve osobe, a jedna od
njih ima crnu put.
Iz knjige „Egzotična Vojvodina“, autorke Sonje Jovanović.