BILO JEDNOM…

NA VUKOVOM TRAGU – po motivima priče „Zov divljine“ – Džeka Londona                                 reditelj: Jakub Maksimov; dramatizacija: Karolina Arandia i Jakub Maksimov; dizajn scene i kostima: Karolina Arandia; dizajn i kreacija lutaka: Marek Šterbak i Vjačeslav Zubkov; kompozitor: Lazar Novkov; ton: Miloš Momirov i Aleksandar Velimirović; dizajn svetla: Ratko Jerković; produkcija: Pozorište mladih – Novi Sad; premijera: 27/28. 11. 2018                                                                                                     igraju: Jelica Gligorin, Neda Danilović, Slavica Vučetić, Aleksa Ilić, Saša Latinović, Slobodan Ninković, Dejan Šarković

Kada se posle pristojnog staža provedenog u toj “sporednoj” delatnosti zvanoj kultura porazmislim ili prisetim pročitanih knjiga, odgledanih filmova i pozorišnih predstava čini mi se da sva dobra dela tj. ona koja se meni najviše sviđaju, počinju sa „bilo jednom…”.  Sabirajući utiske posle skoro sedam dana mi se čini da premijera koju smo imali priliku da vidimo u toku 49. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, koja je izvedena van konkurencije, u čast učesnika Susreta, počinje upravo sa tim rečima… u to, naravno nisam siguran, šta više, sigurno ne počinje… ali mogu da, na početku ovog pisanija da kažem da predstava „Na vukovom tragu“ spada u kategoriju najboljeg što sam imao priliku da vidim u oblasti lutkarstva od svega što sam video u zemlji Srbiji u svojoj, ne baš kratkoj, pozorišnoj karijeri. I tako… bilo jednom jedno Pozorište, i to Pozorište se nalazilo u jednom lepom gradu, a taj lepi grad je bio u jednoj maloj zemlji koja je stalno bila na vetrometini i na raskršću nekih velikih i značajnih puteva… kao što je poznato onima koji se bave magijom a svako Pozorište se, naravno, bavi magijom, onaj čije se ime ne pominje, na raskršćima uporno premešta putokaze i ostavlja razne čarolije, iluzije, znamenje, znakove i ko zna čega sve još tu, na tim raskršćima, ima?! Pretpostavljam da vam nije jasno o čemu sad ovo “bedno piskaralo” truća ali nekako ni sam ne znam kako da započnem priču o premijeri, tačnije o dve predstave koje sam imao priliku da vidim za redom protekle sedmice u Pozorištu mladih u Novom Sadu. Faktografski bi to izgledalo ovako: Posle odlične i veoma uspešne premijere, na početku sezone 2018/2019 “Zatvorenik i šestoprsti” za koju rekosmo da “nije prvi ali  je sigurno, do sada, najhrabriji iskorak Pozorišta mladih u lutkarstvo za odrasle”,  inkrimisani teatar u sličnoj postavi uz značajna pojačanja iz sopstvenih glumačkih redova i uz anagažovanje inostranih, beskompromisnih, mladih, kreativaca je napravio još jednu odličnu predstavu! Ovoga puta namenjenu upravo onoj ciljnoj grupi koja je najzapostavljenija ako se pogleda repertoar svih pozorišta, bilo dečijih ili pozorišta za odrasle. Ono što se posebno mora istaći i što je dragoceno je to da je predstava namenjena adolescentima u uzrastu 10+ godina, za koje ima najmanje i literature i filmova i pozorišnih predstava, s tim da ovako dobru predstavu mogu da gledaju i stariji i siguran sam da im neće biti dosadna ukoliko su uspeli da sačuvaju bar trunku mašte, ovo govorim iz ličnog iskustva.

Na početku intervjua koji su čitaoci imali priliku da čitaju pre nekoliko dana sam naveo i nekoliko podataka o Džeku Londonu čiji znameniti roman, “Zov divljine”, nekad bio obavezna lektira, je inspirisao autore projekta “Na vukovom tragu”, ali nije zgoreg ponoviti. Džek London (John Griffith Chaney; San FranciskoSAD12. januar 1876 — 22. novembar 1916), za koga kažu da je “američki Gorki”, bejaše književnik, novinar , borac za radnička prava i žestoki zagovornik socijalizma. Pisao je kratke priče, eseje, novele i romane. Bio je među prvim književnicima kojima je pisanje donelo novac i svetsku slavu. Jedan od začetnika žanra koji je kasnije nazvan naučna fantastika (science fiction SF). Najpoznatija dela su mu: “Zov divljine”, Beli očnjak”, “Martin Idn”, “Odiseja na jug”, “Životna ljubav”, “Džon Barlikom” (Kralj alkohol)… po prirodi je bio nemirnog duha, avanturista, kažu da je u svojim delima u stvari opisivao realne događaje iz sopstvenog života koje je, podrazumeva se, bojio poetskim izrazima i metaforama. Njegov život je u stvari bio sastavljen od novela i romana koje je živeo i koje se trudio da zabeleži na papir…

Pre nego prozborim o samoj predstavi moram da iznesem jednu zamerku koja nije bitna za ukupan dojam o samoj predstavi a ide na račun prevoda dramaturškog predloška tj. samog naslova, tako da kreativni tim, pogotovo onaj deo koji dolazi iz Češke republike nije odgovoran za to. A, kakvo bi to piskaralo bilo kada ne bi imalo neku zamerku, hm,hm… Na osnovu viđenog mislim da bi adekvatniji naslov bio “Na vučijem tragu” a ne …vukovom…, pogotovo što je u Srpskom jeziku često vlastito ime Vuk, pa može da proizvede različite konotacije ali…bilo mu ga!

foto: Srđan Pabllo Doroški

Dakle, da bi malo pomogli čitaocima i naravno zainteresovali ih da pogledaju ovu odličnu predstavu prvo citiraćemo programsku knjižicu: “Na vukovom/vučijem tragu”  je autorska adaptacija čuvenog romana “Zov divljine” Džeka Londona. To je pozorišna kompozicija za šest glumaca, jednog bubnjara, deset mikrofona, četiri psa i jednog jelena. Ona govori o kućnom psu koji je bio ukraden i prodat za rad u provinciji Jukon u Kanadi tokom “Zlatne groznice” na Klondajku. Dakle, Bak se vraća na mesto gde su koreni njegove rase. Bakova avantura je puna nevolja i iznenađenja – izazvanih ne samo nepoznatim okruženjem, već i buđenjem njegovog do tada nepoznatog duha.” 

Potpisnik ovih redova, inače, nije ljubitelj predstava koje se, u zgradama pozorišta koje poseduju pristojna gledališta, postavljaju na pozornici i koje ograničavaju broj gledalaca ali ovoga puta može da primeti da je izbor reditelja da ograniči broj na 60 gledalaca sa tačno utvrđenim rasporedom sedišta zbog vizualizacije i preglednosti apsolutno opravdan i ima utemeljenje u tome da svaki gledalac može da isprati dešavanja u potpunosti a i trajanje predstave je adekvatno tako da pomalo narušen komoditet na uštrb punog doživljaj gubi na značaju. Imaginativnost rediteljske  postavke je veoma precizno definisana amfiteatralno projektovanom gledalištu tako da je taj potez potpuno opravdan.

Od samog početka je jasno da je mladi reditelj, gost iz Češke republike, Jakub Maksimov, uz pomoć svoje ključne saradnice Karoline Arandie, od samog početka izmaštao vizuelnost i prostor koji mu je neophodan da bi realizovao svoju umetničku imaginaciju sa kojom želi da prenese svoju ekspresiju gledaocu. U tome su mu maksimalno pomogli svi ušesnici u ovom projektu. Tu se sad vraćamo na ono raskršće pomenuto na početku ovog pisanija, po mom skromnom mišljenju u ovom projektu su se na tom vetrometnom raskršću susreli kreativni naboji sa raznih krajeva sveta i kao u nekoj bajci, što je prirodno i logično u pozorištu, ali se ne događa često. Svi akteri su pružili svoj maksimalni doprinos u ovoj zajedničkoj raboti i kao rezultat imamo sjajnu predstavu! Znači imamo: odlične kreatore lutaka iz Slovačke republike (Marek Šterbak) i Ruske federacije (Vjačeslav Zubkov) , izvrsnog kompozitora iz našeg sokaka tj. Novog Sada (Lazar Novkov), koji je, kako reče reditelj iz Češke republike “uložio puno energije u ceo projekat trudeći da ga muzički oboji samo sa jednim instrumentom, bubnjevima” i u tome u potpunosti uspeo. Kad na sve to dodate kreativni, maksimalno posvećeni tehnički deo ekipe u dizajnu tona i rasvete (Miloš Momirov, Aleksandar Velimirović i Ratko Jerković) onda ste stvorili prostor da glumački ansambl pruži sve od sebe i rezultat mora da bude odličan. Moram da naglasim da sam imao priliku da tokom Susreta na kojima je, kako rekosmo, izvedena premijera razgovaram sa nekoliko kolega iz svih krajeva naše zemlje koji su o predstavi govorili samo u superaltivu!

foto: Srđan Pabllo Doroški

E, sada dolazimo do glumačkog dela ovog projekta a tu se priča susretanju i ukrštanju nastavlja jer je poznato da se glumci sa ovih prostora unazad nekoliko decenija baziraju na “bugarskoj” školi lutkarstva koju su pojedinci doveli do vrhunskih rezultata. Tu prvenstveno mislim na Sašu Latinovića koji je još jednom pokazao da je danas sigurno u Srbiji najbolji lutkarski glumac a Boga mi ako se osvrnemo malo šire i na međunarodnom planu g. Latinović predstavlja relevantno ime. U prilog tome ću navesti da je ovih dana jedna njegova bivša koleginica, (inicijali V.J./ u penziji) na društvenoj mreži, zvanoj FB, objavila fotografiju, posle premijere navedene predstave, na kojoj se nalazi u društvu sa još jednom penzionisanom koleginicom i dotičnim S.L. uz komentar: “nas dve veteranke lutkarstva bi mogle mnogo da naučimo od Saše Latinovića…to mati jednom rađa”. Posmatrajući njegovo “vođenje” lutke, gestikulaciju, izraz na licu tokom trajanja cele predstave a posebno u katarzičnim situacijama gledalac ne može da ostane ravnodušan i da se ne upita dokle doseže dubina njegovog poistovećivanja sa likom koji tumači uz sugestiju da je tumačeni lik pas?!

foto: Srđan Pabllo Doroški

Pišući o prethodnoj lutkarskoj premijeri i osvajaču Gran-pri nagrade na Susretima tj. o “Zatvoreniku i šestoprstom” pomenuli smo prijatno iznenađenje, osveženje i pojačanje koje je anasambl Pozorišta mladih dobio sa mladim Aleksom Ilićem dobitnikom nagrade za glumačko ostvarenje. To se pokazalo i u ovoj, drugoj za redom, odličnoj premijeri u kojoj je mladi Ilić saučesnik koji daje nemerljiv doprinos. Iskreno rečeno, ovo piskaralo se u jednom trenutku zabrinulo kada je zbog tehničkih zadatosti Saša Latinović prepustio “vođenje” lutke, glavnog lika, psa Baka, u ruke mladog Alekse Ilića međutim brzo sam bio razuveren u svoju bojazan jer taj prelaz bio neosetan. Sada mogu da priznam da sam pomalo i ponosan jer sam prepoznao odmah neosporan talenat ovog mladića koji dopunjava onu priču o različitim vetrovima sa raznih strana sveta jer ako se pročita njegova biografija saznajemo da je rastao i delimično se školovao po nekim tamo zabačenim varošima poput New Jersya, Pančeva, Novog Sada itsl. Pa evo još jednom, ali javno ponavljam ono što sam mu privatno rekao posle prve premijere: Dobrodošao momče!

Posebno sam obradovan činjenicom da je i ostali deo ovog već prekaljenog lutkarskog ansambla pokazao visok nivo glumčkog a posebno lutkarskog umeća a naročito ženski deo: Jelica Gligorin, Neda Danilović i Slavica Vučetić precizno, koncentrisano i do kraja donose svoje sporedne ali ne manje važne likove u celoj priči. Naravno da moramo pomenuti još dvojicu odličnih aktera, o Slobodanu Ninkoviću je već suvišno trošiti reči, pogotovo u lutkarskim predstavama, jer se ne sećam da je Sloba neku predstavu radio bez maksimalne posvećenosti ili prosečno, tek onako da “otalja pos’o”, naravno da je i ovoga puta bio odličan. Na kraju ovog popisa moramo da podvučemo doprinos Dejana Šarkovića – Šareta, koga retko viđamo u lutkarskim predstavama. Ovoga puta u ulozi naratora i svojim dokazanim, izuzetnim bubnjarskim umećem stečenim u raznim rock bendovima dodaje šlag na ovoj izuzetno kvalitetnoj pozorišnoj torti. Ubeđen sam da je i njemu lično, posebno drago, da se uključi u ovaj segment teatarske umetnosti koje se podsvesno bojao.

foto: Srđan Pabllo Doroški

Možda će danas izgledati preterano ali moram da kažem da sam pre petnaestak godina pričao i sanjao upravo o tako nečemu kao što je ovaj projekat o kojem upravo pišem. Tada sam govorio da je Novi Sad upravo to mesto gde se ukrštaju ti vetrovi koji dopiru iz “stare” škole, misleći na rusku školu (oni koji duže pamte znaju šta je nekad značilo i šta znači “Obrascov”) preko uvek inspirativne češke i slovačke škole koje uvek iznedre poneko genijalno ime… sa druge strane pomenuta bugarska škola koja se drži u kontinuitetu i od koje tek možemo da očekujemo neka nova imena. A mi na ovim prostorima imamo priliku da budemo ta kopča, to vezivno tkivo ili raskršće gde će susretati i koje će spojiti te razne vetrove koji duvaju na ovim našim prostorima. Poznato je da se u meteorologiji koristi izraz “ruža vetrova”, zašto Novi Sad ne bi bio “Ruža lutkarskih vetrova”?

Sa ovim i ovakvim projektima Pozorište mladih potvrđuje da je perjanica lutkarstva na ovim prostorima te da se može uz naravno dosta muke i umeća postići odličan rezultat. Sada je bitan još jedan korak koji često kod nas predstavlja izuzetno veliki problem a zove se postprodukcija. Na nesreću poznato da Novi Sad već dugo vremena nema jak medij te da je izuzetno teško probiti se do publike pa bih apelovao na kolege sa ostalih a posebno sa audio/vizuelnih medija da maksimalno podrže ovako kvalitetne projekte koji nastaju daleko od nekih komercijalnih dešavanja na koja je na nesreću usmerena njihova pažnja a zovu se reality ili nešto slično tome! Za početak predlažem našim čitaocima da obavezno pogledaju ovu izuzetnu predstavu za odraslu decu i odrasle sa mladalačkim elanom te da koristimo onu staru metodu, od usta do usta, koja još uvek ume da bude izuzetno efikasna tj. da svima pričamo i prepričavamo da u Pozorištu mladih možete videti odlične lutkarske a naravno i druge predstave!!!

foto: Srđan Pabllo Doroški

Za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković