BUDISAVA Egzotična Vojvodina - knjiga autorke Sofije Sonje Jovanović

Na osamnaestom kilometru puta, koji od Novog Sada vodi prema Titelu, nalazi se Budisava, jedno od sela novosadske opštine. Iako materijalni tragovi ukazuju na to da su se na mestu današnje Budisave ljudi naseljavali još u srednjem veku, pouzdano se zna da je savremeno naselje (temelj današnjem selu) nastalo u XIX veku, desetak godina nakon razvojačenja Šajkaškog bataljona..
U istorijskim i katastarskim knjigama je ostalo zapisano da je namesnik županije Bač-Bodrog, imenom Endre Šmaus, poslednjeg februarskog dana 1884. godine putovao fijakerom iz Titela u Novi Sad.

U jednom trenutku je kočijašu naredio da stane, sišao iz fijakera i stavio svoj „špacirštok“ (štap) na zemlju, rekavši: „E, ovde će biti selo za sve vredne paore koji su voljni da zemlju obrađuju!“
Namesnikovi službenici to pribeleže i brže-bolje po županiji razglase da će svaka familija, koja odluči ovde da se naseli, dobiti plac za kuću, okućnicu i 13 jutara zemlje. Istina, zemlja je bila pod šumom, pa je trebalo dosta truda dok se sve nije raskrčilo. A i kolonisti ništa nisu dobili na poklon, nego na kredit, od države, s rokom otplate od dvadeset godina.
Bilo je predviđeno da se u novom selu, koje je bilo malo u ataru Kaća, a malo u ataru Kovilja, nastani 200 porodica, ali se pozivu odazove samo njih 130 (s juga Mađarske). Vlasti počnu da urgiraju i među Srbima u okolini, ali im se niko ne odazove, te oni moradoše „naručiti“ još 70 porodica iz Bavarske.

Krajem leta te, iste, 1884. godine bile su sazidane i prve kuće u novom selu koje je tako i nazvano – Novo Selo, odnosno, Neudorf (na nemačkom). Posle je naziv još nekoliko puta menjan, pa su u knjigama ostali zabeleženi i nazivi: Waldneudorf i Tiszakálmánfalva, dok se konačno nije  došlo i do današnjeg naziva.
Budisava je svoje današnje ime ozvaničila posle Prvog svetskog rata i formiranja Kraljevine SHS. Ako je verovati nekim pričama, za to je najzaslužniji izvesni geometar, imenom Sava, koji je premeravao zemlju po novoj državi. Njega su najčešće pominjali – zadovoljni i nezadovoljni – pa njegovo ime uđe i u novi naziv sela: Budisava. Mada, u nekim starim zemljišnim knjigama su pronađeni podaci da se šuma na mestu današnjeg sela, od vajkada, nazivala Budisava, pa su stanovnici sela, kasnije, samo vratili stari naziv.
Kada su se novodoseljeni skućili i malo presabrali, počeli su da razmišljaju o uređenju sela i izgradnji objekata  „društvenog standarda“ kako bi se to danas, adminnistrativnim rečnikom kazalo.
Pošto su još onda shvatili da je obrazovanje temelj svakog društva, prvo su sazidali školu – bilo je to 1886. Godinu dana kasnije, sagrađena je nova školska zgrada, a u dotadašnju su smešteni seoski kmet, notar i „policaj“ – nešto, kao, mesna kancelarija, na primer.
Najveći privredni rast Budisava je doživela u prvoj polovini XX veka. Bilo je to vreme kada su u selu radili ciglana i mlin i sedamdesetak zanatlija. S obzirom na to da je poljoprivreda bila, ipak, osnovna delatnost, u selu je osnovana Zadruga za seljačku ispomoć (Bauerhilfe), a vrlo značajna i učinkovita je bila i Zadruga za svinjogojstvo.
Prvi popis stanovništva u Budisavi je obavljen 1890. godine i tada je evidentirano tačno 2202 stanovnika i u kasnijim godinama se kretao, uglavnom, tu, negde, oko dve hiljade. Nagli porast broja žitelja u Budisavi je zabeležen osamdesetih godina prošlog veka. Zbog povoljnih uslova za gradnju, u selo se – iz obližnjeg Novog Sada – doselilo više od hiljadu ljudi, tako da je prilikom popisa 2002. Godine evidentirano, čak, 3825 stanovnika.
Budisava je danas lepo selo, pogodno za miran, prevashodno porodični, život.   Njeni žitelji na raspolaganju imaju obdanište i osnovnu školu sa dvojezičnom nastavom, poštu, ambulantu, apoteku, desetak prodavnica… I isto toliko kafića, kafana, bircuza i ostalih ugostiteljskih objekata. Vodovod i gasovod dobro funkcionišu, još samo da se dovrši i kanalizaciona mreža…
Industrija nije razvijena, ali zanatlije održavaju tradiciju. Nema ih onoliko koliko ih je bilo početkom prošlog veka, ali ih, ipak, ima dovoljno da se pristojno živi.
Slobodno vreme u Budisavi se provodi u  jednom od tri kulturno umetnička društva, u Sportskom i ribolovačkom društvu  ili u Ekološkom udruženju “Lokvanj beli”. I izvođenju različitih volonterskih akcija. Jedna od njih je bilo i uređenje “bikare”, zgrade u centru sela, na pijaci tako da sada svi koji žele imaju pristojan prostor za okupljanje i rad.

 

Iz knjige „Egzotična Vojvodina“, autorke Sonje Jovanović.