Kada čovek hoće umom svojim da sazna prastaru istoriju ovog mesta, na kome leži Novi Sad, mora da luta po “tami i magli”. Izgleda nam kao da lјudi nisu ni živeli ovde, u nekim prošlim vremenima, izgleda nam da ova varoš postoji samo kako zapisi pišu od 1694. godine, ali da li je sve tako kako izgleda, ili je istina “tamo negde”.
Erdujhelјi piše da do dolaska Jaziga ovde niko nije stanovao, na prostoru gde je današnji Novi Sad. Prvi stanovnici našeg kraja bili su dakle po svoj prilici Jazigi, koji zauzeše među Dunavom i Tisom pustare, na kojima niko nije stanovao. Taj varvarski narod, što je živeo sa ove Bačke strane Dunava, stalno je gospodario ovim našim krajem, dok se Rimlјani ovde nisu počeli naselјavati. Kada su Rimlјani počeli da dublјe prodiru u Panoniju, trudili su se da u početku u “lјubavi i prijatelјstvu” žive sa susednim plemenima i stanovništvom. Nemirna varvarska plemena prelazila su bez prestanka Dunav, i kidisali na naseobine pod Rimlјanima, koristeći svaku priliku za plјačku, a potom se sa plenom vraćali u nepregledne pustare bačke ravnice. Kako piše istoričar Dio Kasije, rimski car Marko Aurelije bio je prvi koji je hteo ukrotiti te razuzdane susede, jer se za celo vreme svoje vladavine natezao sa varvarima po Podunavlјu. Godine 173. posle Hrista, dogodila se i odsudna bitka, kada Rimlјani najpre na suvom, a potom i na vodi potukoše do nogu Jazige. Rat je po pisanju istoričara trajao 2 godine, Jazige su totalno oslabile i pristale su na mir pod rimskim uslovima. Morali su se povući iz Podunavlјa, a Rimlјani napraviše niz omanjih naseobina i predstraža da budu garant onim naselјima na Sremskoj strani. U “novosadskim atarima” čuvaju se dve prastare tvorevine na te davne, spomenute dane. To su Rimski šančevi. Budući da ova dva starinska nasipa prolaze kroz gradsku zonu Novog Sada, njih možemo smatrati za najstarije dokaze postojanja života na ovim prostorima, pored onih “pod zemlјom”, koje nam arheolozi zadnjih decenija nesebično otkrivaju.
Marsilјi za njih tvrdi da su ti šančevi rimskog porekla, podignuti za primanje oružanih četa moćne, u ono vreme, vojničke naseobine Sirmijuma, a zadatak im je bio da staju na put prodiranju razuzdanih varvarskih plemena. Šanac, obeležena ukopana dolma, koja se prostire od Dunava do Tiskih ritova, a taj ugao koji zatvara pomenuti šanac, leži između Dunava i Tise, i zaštićen je dolmama i utvrđenjima. Dva su takva šanca: Veliki, koji je dugačak 25 milјa i Mali, koji se povlači među obalama Dunava i Tise, deli se na šest delova, ide pravolinijski i naginje polako ka dunavskim močvarama. Posebnu pažnju zaslužuje na njemu one četvorougaone tvrđavice, koje su dugačke 220 koraka, a široke 100 koraka i sa obe strane, dužinom, imaju po dva ulaza. Na obronku šančeva u nejednakom rastojanju napravlјena su bila 72 ulaza za šanac, za lakši protok vojnika. Tako piše Marsilјi, koji je proučavao Rimske šančeve, a u ratu od 1697.-1698. godine bio na čelu Vrhovne komande Petrovaradinske osme kompanije i kao takav imao je prilike da prelazi Rimske šančeve i da ih ispituje.
Ima i drugih, oprečnijih mišlјenja istraživača koji se bave ovim tvorevinama i koji daju drugu sliku na taj deo Novog Sada. Stari kartografi i pisci potvrđuju da je tok Dunava granica Panonije rimske. Prema drugim mišlјenjima njega nisu gradili Rimlјani nego varvarski narodi. Rimski pisci ništa pozitivno ne pišu o onim dolmama koje su poznate pod imenom Rimski Šančevi.
Nastavak priče pročitajte u knjizi „Novi Sad prošlost u pričama“… koju možete poručiti putem meila: zoranknezev@gmail.com…ili na broj telefona 064/1258337
Za vojvodjanske.rs piše Zoran Knežev
You must be logged in to post a comment.