DERVIŠ I SMRT – prema istoimenom romanu Meše Selimovića (takmičarska selekcija) Pozor! Pozorje! – piše Dragoljub Selaković

režija i dramatizacija: Dejan Projkovski; scenografija: Valentin Svetozarev; kostimografija: Ivana Ristić; koreografija: Olga Pango; kompozitor: Goran Trajkovski; asistent režije: Andrej Cvetanovski; dreseri: Milivoje Ružević i Zoran Ćurguz; lector: Nataša Kecman; produkcija: Narodno pozorište Republike Srpske Banja Luka (Bosna i Hercegovina-Republika Srpska)

igraju: Zlatan Vidović, Rade Kostić, Željko Erkić, Duško Mazalica; Anja Ilić, Ljubiša Savanović, Danilo Kerkez; Đorđe Marković, Bojan Kolopić, Dragoslav Medojević, Boško Đurđević, Rok Radiša, Ognjen Kopuz, Miroslav Sinkić, Zoran Stanišić, Marko Vujević, Arian Sarajlić, Nikola Milaković, Đorđe Ivić, Bojana Grbić, Teodora Stojković, Dragana Arsenić, Sofija Ristić, Andrija Mitić, Danilo Milenković, Dana Poletan; u predstavi igraju i konj Vihor i jastreb Milica

foto : preuzeto sa sajta Sterijinog pozorja

Osma po redu predstava u takmičarskoj selekciji Pozorja, Derviš i smrt se sigurno može i bez odluke žirija proglasiti za najgrandiozniju, što bi se reklo kao iz najboljih dana, a videli smo je sinoć u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke. Bogata karijera Dejana Projkovskog je obeležena projektima rađenim po delima svetskih klasika, pre dve sezone je novosadska publika imala priliku da vidi njegovu Anu Karenjinu u produkciji Novosadskog pozorišta/ Újvidéki Színház, koja je na nedavno održanom Vojvođanskom festivalu u Zrenjaninu bila dominatna. Ovo je inače šesti put da se Derviš pojavljuje na Steriji, ranije smo gledali dramatizacije Jovana Putnika (NP Zenica), Vladimira Miličina (NP Priština, Albanska drama), Nebojše Bradića (Kruševačko pozorište i Gradsko pozorište „Kadželi“, Izmir; Turska) i B. Mihajlovića Mihiza (NP Beograd).

Projkovski kaže da se trudio da dramatizacija koju je radio bude što bliža dramaturškoj liniji koja provejava kroz Selimovićev roman i da se zbog toga nije obazirao na dužinu predstave jer iz iskustva zna da kada se suočite sa tako velikim delom koje pokazuje smisao postojanja naše civilizacije suštinski je bitno da ostanete verni originalu. „Ako Englezi igraju Šekspira u originalu i mi možemo da igramo Selimovića u originalu, što je velika stvar, čast i odgovornost“.

Spektakularna scenografija Valentina Svetozareva pored izuzetne likovnosti dodaje ogromnu dozu metaforičnosti teskobne priče. Projkovski nam je pojasnio da je na ideju zidina koje se pomeraju došao na osnovu Selimovićevog opisa momenta kada se Ahmed upućuje ka kasarni u kome kaže da ima osećaj da ga zidovi kasabe pritiskaju sa svih strana. Želeo je da metaforički pokaže njegovu borbu protiv teskobe pokušavajući da ruši zidove u sebi i van njega. Izuzetne scenske metafore su razrešene sa peskom kojim je prekrivena čitava scena i koji polako sipi po glavi junaka kad god se suoči sa presudnim koracima koje treba da preduzme. Takođe je odlična asocijacija i scena igre šaha sa glavama koje potsećaju na nevine anđele.

Odlični kostimi Ivane Rajić su takođe u skladu sa vanrednom slikovitošću čitave predstave uz izuzetno mizanscensko rešenje jakne u koju su zabodeni noževi u leđa, prvo na Beguncu koji kasnije preuzima Ahmed.

foto : preuzeto sa sajta Sterijinog pozorja

Kompozitor Goran Trajkovski je provereni, dugogodišnji rediteljev saradnik tako da je u potpunosti razumeo njegova stremljenja i dodatno svojom muzikom naglašavo atmosferu i epohu u kojoj se radnja odigrava.

Glumačku ekipu predvodi Zlatan Videnović u ulozi Ahmeda Nurudina kome je posle Raskoljnikova ovo još jedan od velikih pozorišnih zalogaja koji je uspešno savladao. Njegova pojavnost imponuje na sceni s tim što posebno treba da naglasiti da je on tokom dvaipo sata sve vreme na sceni bez trenutka predaha i da ni jednog momenta diktira tempo bez greške. Željko Erkić u ulozi Hasan, njegovog pobratima/alterega je svojom snažnom zigranošću dostojno nadogradio ovu veliku epopeju.

foto : preuzeto sa sajta Sterijinog pozorja

Ostali deo ovog velikog ansambla je plenio svojom disclipinovanošću.

Spektakularnost predstave izuzetno pojačava pojava belog ata Vihora i sokola Milice na sceni koji svojom simbolikom stavljaju pečat na priču o čežnji za slobodom. Ansambl Banajlučkog narodnog pozorišta je izrastao u ozbiljnu i veliku teatarsku kuću a sa ovom predstavom je dokazao da je spreman za velika dela.