FESTIVAL BEZ PREVODA

Izvinjavamo se cenjenom čitateljstvu zbog ponovnog kašnjenja koje je ovog puta proisteklo iz opravdanih razloga, naime sprava na kojoj se piskaraju ovi tekstovi, zvana lap-top je crkla tj. preselila se u “večna lovišta” pa smo morali da pribavimo drugu. Tom prilikom su izgubljeni neki podaci ali na sreću u drugoj spravi zvanoj mobilni telefon na snimaču govora  je sačuvan razgovor koji smo obavili sa Zoranom Stamatovićem pa vam ga, po obećanju, stavljamo na uvid. Napominjemo da je razgovor vođen pre nešto više od mesec dana u toku Sterijinog pozorja…

Dobar dan, razgovaramo sa Zoranom Stamatovićem, direktorom Narodnog pozorišta u Užicu, takođe direktorom i koselektorom “Festivala bez prevoda” ili Jugoslovenskog pozorišnog festivala koji se evo već dvadesttri godine održava početkom novembra u Užicu. Tema je naravno samo Sterijino pozorje, kao institucija i kao festival, festivali pozorišni, kojih ima sve više i više a niču kao pečurke  i uopšte situacija u kulturi…

… sad si mi dao “žurku” ko će to popamtiti sva ta pitanja odjednom…

… dobro, prvo pitanje: Sterijino pozorje, ovogodišnje i uopšte institucija kao što je Pozorje?

Dobro da pođemo prvo od institucije. Ja mislim da Sterijino pozorje u izvornom smislu svog postojanja treba da postoji, da to treba da bude centralna, matična institucija sa svojim centrom, koji ima, za istraživanje pozorišta i pozorišne umetnosti uopšte, tj. da praktično u novim turbulentnim, tržišnim uslovima ili kvazitržišnim,  mislim da su prvenstveno kvazitržišni ali svejedno… znači Pozorje treba da istraži ili obezbedi nove modele organizacije za sva pozorišta u Srbiji. Mislim da je trenutak da pozorišnici sami uzmu sudbinu u svoje ruke, dakle mislim na Udruženja umetnika, Zajednice profesionalnih pozorišta… i recimo Sterijino pozorje kao nekakvu “vršnu” instituciju, iznad svih nas… da ne bude to samo, isključivo naučno istraživačka delatnost nego i u ovom smislu treba da ponudi istraživanje organizacionih modela…

… i predlog zakonodavnih rešenja…

… tako je i zakonodavnih rešenja, vezano jedno sa drugim. Jer negde smo dostigli…mislim da treba napraviti nešto, otprilike, kao “katalog”neophodnih pozorišta i napraviti, kao što se radi u prostornom planiranju: kuća do 50-60 kvadrata, šta to podrazumeva? Koju vrstu infrastrukture, koji broj glumaca, koji broj tehničkog osoblja, koji broj administrativnog osoblja… i da to budu zadatosti. Pa onda ko ispuni te zadatosti, mislim na gradove, opštine, mesne zajednice… može, naravno, ne treba ograničavati, ko ima inpute dobre i ima procena da autputi mogu da budu još bolji…onda mogu da rade dalje. Ali da se postavi taj minimum, kao što postoji u bibliotekarskoj i nekim drugim delatnostima bez koga ne možete da uđete u tu “družinu”,  u taj sistem profesionalnih pozorišta. Tu Sterijino pozorje može da ponudi Pozorištu tj. svim pozorištima pojedinačno , dosta toga… s druge strane, mislim da Sterijino pozorje povratkom na domaćeg pisca i domaći tekst učinilo svima nama značajnu uslugu. To se vidi kroz ovogodišnju selekciju gde smo videli spektar novih,mladih pisaca. Na tribini smo videli da taj problem uspešno sagledan i verujte mi da bez tržišta, bez tog “vašara”, suočavanja sa tim mladim ljudima, što Sterijino pozorje u najboljem smislu te reči treba da bude, nemoguće je osim na teorijski način uspostaviti merila: ko je… gde? Kad to kažem,mislim na mesto tog mladog čoveka… on mora da se probije, da  dođe ovde, da se predstava odigra i da vidi da li to funkcioniše ili da se koriguje prema kolegama, da se jednostavno opredele neka mesta na koja on eventualno može da računa u budućnosti. To do sada nije bio slučaj, onda smo često vrlo talentovane pisce gubili ili su ostajali talantovani do prva dva-tri svoja rada a onda se utapali u “svojoj slavi” ili nemogućnosti da budu slavni. Ništa novo ja nisam rekao ili nemam da kažem, to Sterijino pozorje i sada radi, ja samo mislim da sve to treba da se zaoštri, da se pravilno reorganizuje i da se Zakonom i pratećim uredbama i ostalim što je potrebno usmeri i da se neposredno time bavi.

Ovako, uprava Sterijinog pozorja, kao i mi Užicu i svi drugi, dve trećine svog vremena provode troše na razne birokratske i ostale zavrzlame. Većinu vremena provode tumačeći i boreći se sa Uredbama i Zakonima donetim za poslovanje privrede i vanprivrede a da pri tom nemaju stručne službe koje treba time da se bave. Nama su glavni kontrolori državni revizori,poreski inspektori i slični. A to ne bi trebalo da se odigrava tako, mi ne bi trebali da se time bavimo u tom obimu…mi treba da bavimo umetničkim problemima koji jesu već veliki i koji nas već ograničavaju u radu, a kamo li, još ovo o čemu sa pričao. Ja te problem ne potcenjujem, oni jesu veliki,ali mislim da time treba da se bavi država,mi već  jesmo državne institucije, parexselans. Mislim da se to sa jednom “knjižicom”, Uredbom ili Zakonom gde su doslednono postavljena pravila rešava, van konteksta u kome funkcionišu neke druge privredne i ostale organizacije… mislim na Zakon o pozorištu,umetničkim delatnostima itd. Da je to tako moguće i potrebno uraditi. Mislim da glumac ili bilo koji drugi umetnik se ne može posmatrati kao bilo koji drugi uposlenik u nekoj Državnoj upravi, instituciji ili slično. To mora jednostavno, diskreciono da se razdvoji… jer umetnik je Umetnik, činovnik je Činovnik.

Reci nam nešto o Užičkom festival, kako napreduju radovi, sledeći nas kao i svake godine očekuje u novembru…

Užički festival je pozicinirao svoje mesto u ovoj…“šumi” festivala, prosto… okupljajući najbolje predstave iz Regiona bez obzira na jezik ili bilo koje drugo umetničko ograničenje. Dakle, jezik kojim se govori, neki ga zovu isti, neki kažu da je sličan… imao za osnovu tog: srpsko-hrvatskog, hrvatsko-srpskog, bošnjačkog, crnogorskog, jednog univerzalnog kvantuma istih reči i izgovora… odlično prolazi kod naše publike, čini mi se da ima razumevanja i kod stručne javnosti.  Samim tim je postao neka vrsta atrakcije, zbog samog mesta u kome se održava, zbog načina na koji su ti ljudi kod nas primljeni, dočekani i ispraćeni i koliko stručnih ljudi proprati taj skup. Mogu da izrazim veliko zadovoljstvo što je to tako, često sama lokalna zajednica i država svojim fokusiranim interesima umanjuju značaj takvih događaja… ako smo imali sedam nekih jedinica (mislim na novčane jedinice) pre desetak godina na koje smo mogli da računamo sada imamo dve ili tri jednice od kojih možemo da očekujemo pomoć, to ako preračunate dođe da nam je preko 50% umanjen finansijski priliv sa kojim možemo da računamo. Sa druge strane imate tapšanje po ramenu, kao “super ste,odlično to radite…”. Drugo, kvazidemokratizacija sprovedena kroz instituciju konkursa je u stvari samo produžen niz nepravilnosti koje se ponavljaju iz godine u godinu. Jer svaka sledeća generacija, postava političara, ima za cilj da uđe u tu komisiju za dodelu sredstava i da navodno ispravi greške prethodne, tj. da nagradi svoje ljude za nešto što je navodno prpopušteno ili nije bilo u fokusu. Mislim da je dobro da i u sistemu ovih, pozorišnih festivala, država odredi festivale prve, druge, treće… kategorije, grupe…

… moraju da se postave kriterijumi…

…tako je,mislim da festivali prve grupe ne treba da idu na konkurse,  treba da im se odrede maksimalne dotacije a ostali treba da se bore. S tim da ničim ne treba ograničavati ostale da na legalnoj instituciji konkursa pojavljuju tj.da otvaraju novi festival. Mislim da svako može da otvori festival, ukoliko ima publiku i ima novac da to sprovede.

Šta se kod nas dešava?  Vi napravite festival, stvorite neku tradiciju, budete najbolji… onda to neko vidi, to jest “smisli” kako bi to tako ili nešto slično moglo da bude i kod njih pa krenu i oni. Onda od nekih deset novčanih jedinica predviđenih u budžetu za festival treba da finansirate sto nekih festivala umesto deset koliko ih je nekad bilo. Rapidno brže raste broj festivala u odnosu na rast sredstava za finansiranje istih, čak se ta sredstva i smanjuju tako da svi postajemo ugroženi nedostatkom sredstava. Niti su isti sadržaji, niti su isti dometi jer nije baš lako doći do nekog nivoa… tako da mislim da ta prva, privilegovana grupa bude utemeljena i određena u pravilima Ministarstva za kulturu Republike Srbije. Druga grupa da se na nivou lokalnih zajednica odredi šta je to njima potrebno i da ta zajednica njima pomaže a treća grupa treba bez ikakvih ograničenja može da radi shodno svojim kreativnim i finansijskim mogućnostima. Srpski narod mislim da je saboran narod, voli Sabore, Vašare, Festivale i ja mislim da ih treba otvarati svuda, tamo gde ima publike i naravno tamo gde ima mogućnosti za to.

Na kraju, molim te da nam prokomentarišeš, da kažeš tvoje mišljenje o ovogodišnjem Pozorju?

Meni je drago da je gospodin Milin, ove godine, na ovaj način postavio selekciju, tu mislim i onim što nije “doveo” i ovim što je u selekciji. Sa ovim predstavama u selekciji je pokazao šta se u suštini ove godine dešava u pozorištima u Srbiji. Činjenica i evidentno je da je bilo boljih predstava od ovih koje smo imali priliku da vidimo a činjenica je da su i ove predstave legalna slika onog što se dešava u Srbiji i sa tim je ovo Pozorje dobilo na značaju. U tom smislu, pre svega što je doveo i što je afirmisao mnogo mladih pisaca i reditelja i pokazao da nešto što je imalo tradicionalne vrednosti ne mora da bude izraženo u danas prepoznatljivim vrednostima i značaju. Pokazao je da je pozorište živo, da je potentno i da mu treba pomoći i ispraviti one druge Zakonom predviđene elemente koji nisu pod direktnom kontrolom neposrednih, samih učesnika u pozorišnom životu već su u rukama naših osnivača, zakonodavaca itd.

Danas upravnik pozorišta ili neko iz kreativnog tima svako jutro smišlja koji će zakon prekršiti… da li ovaj u ovoj delatnosti ili onoj drugoj… ja bih želeo da ako je ikako moguće da se oslobodimo toga. Ne da radimo šta mi hoćemo nego obrnuto, da uvedemo sve to u Zakonom predviđene tokove i da budemo društvo dostupno u svakom smislu te reči a ne ograničeni po mogućnostima  kreativnog i intelektualnog izražavanja, obračunavanja i merenja itd. Mislim da je ovogodišnje Sterijino pozorje sa celokupnim programom i u takmičarskoj konkurenciji i u “Krugovima” ispunilo taj zahtev, da bude interesantno kako u svojoj realizaciji tako i u osporavanju. Najgore je prećutati ga i reći: “Ovo nije ništa”. Ono jeste nešto! To je naš najznačajniji festival bez obzira što možda na nekim drugim mestima možemo da vidimo neke veće domete ali po dometima koji se podrazumevaju kod Pozorja, dakle po očuvanju jezika, po očuvanju domaćeg dramskog pisca, očuvanje kulturne sredine kakav jeste Novi Sad i institut koji ima Sterijino pozorje iz kojeg se vrši emitovanje pozorišne energije u svako naše pozorište u zemlji preko novih tekstova i novih pisaca sprovođenjem konkursa te ovoga o čemu smo pričali na početku. Mislim da Pozorje treba da postane još značajnije i još više podvučeno, znači dobilo je na značajnosti i na kvalitetu i sa malim korekcijama može i  treba da bude još bolje.

Hvala puno i puno uspeha u budućem radu…

Hvala tebi i puno pozdrava svim čitaocima “Vojvođanskih”…

Za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković