Gospođinci su lepo i slikovito selo, 20 ili 26 kilometara severoistočno od Novog Sada, zavisno od toga jeste li se tamo zaputili preko Temerina ili Žablja.
Kao naselje u županiji Bač, Gospođinci se u istorijskim spisima prvi put pominju 1341. godine i to kao Bogorodičino selo.
Jedan vek kasnije, ugarski kralj Albert je ovo selo poklonio srpskom despotu Đurđu Brankoviću i od tada selo menja naziv u Gospođince.
U vreme najezde Turaka, osmanlije su ušle u selo i prošle kroz njega, ali se tu nisu dugo zadržali. Zašto? O tome ne znam ništa, jer nije u knjigama starostavnim zapisano.
Kada je formiran Šajkaški bataljon, Gospođinci ulaze u sastav “militarije” (pogranične oblasti od 14 šajkaških sela) koja je razdvajala dve carevine, Austriju i Tursku. O tome svedoči Šanac, čiji se ostaci i danas mogu videti u blizini sela.
Kao i većina sela u Bačkoj, i Gospođinci su u vreme nastajanja bili izgrađeni od zemunica i poluzemunica koje su se pokazale nepraktičnim, najviše zbog otvorenih ognjišta i velike opasnosti od požara. Shvativši to, gospođinački Šajkaši su počeli da prave “pletare” – kuće načinjene od pruća oblepljenog ilovačom. Kasnije je na red došao naboj, pa, čerpić, dok, konačno, negde u XVIII veku, nisu počeli da zidaju kuće od pečene cigle – to je vreme kada Gospođinci počinju da dobijaju savremeni izgled, gotovo onakav kakav i danas imaju. Iz tog vremena potiču i nazivi Boldogasszonyfalva (mađarski), odnosno, Liebfrauendorf (nemački).
Gospođinčani su od vajkada bili hrabri i srčani ratnici o čemu, osim priče o “militariji”, svedoči i jedan barjak koji se brižljivo čuva u seoskoj pravoslavnoj crkvi – na barjaku je 98 pločica sa imenima dobrovoljaca, učesnika Prvog svetskog rata od kojih su neki stigli i do Solunskog fronta.
U kapeli na Srpskom vojničkom groblju na Zejtinliku kraj Soluna, ako pažljivo razgledate kriptu i kamene pločice sa imenima izginulih dobrovoljaca, takođe ćete pronaći nekoliko imena ispod kojih kao mesto rođenja piše: Gospođinci.
Kad već pomenuh crkvu, vredi otići do Gospođinaca i razgledati tamošnju crkvu posvećenu Prenosu moštiju Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana. Ako ne pre, otiđite tamo 15. avgusta kada je seoska slava – videćete šta su domaćini i šta je gostoljublje.
Ako ste lovac, na gospođinački atar možete ozbiljno računati – tamošnje Lovačko društvo, imenom “Fazan”, raspolaže lovištem od skoro pet hiljada hektara i bogato je sitnom, ravničarskom divljači.
Inače o Gospođinčanima kola priča da su, svi odreda, neplivači.
Da li je to istina ili samo izmišljotina komšija Žabaljaca, ne znam.
Ipak, moglo bi u tome biti bar zrnce istine, jer su Gospođincima najbliže vode Mala Bara i Jegrička, a ni jedna ni druga se teško mogu nazvati rekama.
Iz knjige „Egzotična Vojvodina“, autorke Sonje Jovanović.
Foto: Sofija Sonja Jovanović