HOTEL ZAGORJE – prema istoimenom romanu Ivane Bodrožić (međunarodna selekcija “Krugovi”) Pozor! Pozorje! – piše Dragoljub Selaković

režija: Anica Tomić; dramatizacija: Jelena Kovačić i Anica Tomić; dramaturg: Jelena Kovačić; autor muzike: Nenad Kovačić; scenograf i autor video projekcije: Igor Vasiljev; koreograf: Lada Petrovski Ternovšek; kostimograf: Marita Ćopo; dizajn svetla: Zdravko Stolnik; produkcija: Gradsko dramsko kazalište „Gavela” Zagreb (Hrvatska)

igraju: Dijana Vidušin, Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča, Tena Nemet Brankov, Đorđe Kukuljica

foto : preuzeto sa sajta Sterijinog pozorja

Hotel Zagorje” u izvođenju Gradskog dramskog kazališta “Gavela” je prva predstava u međunarodnoj selekciji „Krugovi“, koju smo videli na velikoj sceni „Jovan Đorđević“ na 66. Sterijinom pozorju. Po pisanju zagrebačke štampe trenutno najzrelije i najpotentnije hrvatske kazališne autorke (Snježana Pavić, Jutarnji list) Anica Tomić i Jelena Kovačić (reditelj i dramaturg) su nas večeras, uz svesrdnu pomoć Gavelinih glumica, odvele u totalno ruinirani, kako bi se u savremenom, politički korektnom novogovoru kazalo devastirani hotel „Zagorje“ koji se nalazi u Kumrovcu. Pogodili ste, bez upotrebe Kviska, u istom su nekada boravili mladi, perspektivni kadrovi SKJ, učesnici partijske škole, koju su „zlobnici“, zvali škola za direktore. Nakon početka „ničim izazvanog“ bratoubilačkog rata devedestih godina, preciznije opsade Vukovara, u njemu su smeštene prognane osobe iz tog, nekada prelepog grada, na ušću Vuke u Dunav. Tako je nekadašnja elitna partijska škola postala dugotrajni „privremeni“ smeštaj za decu, žene i starce tj. za sve one koji nisu mobilisani dobrovoljno ili prisilno, među njima i Ivana desetogodišnja devojčica, autorka romana, objavljenog pre desetak godina, po kojem je nastala predstava, za sterijansku publiku, po mišljenju selektora, katarzičnog dejstva predstava i univerzalnog iskaza.

Ovo je još jedna traumatična predstava koja tridesetak godina kasnije rovari po sećanjima pokušavajući da prevaziđe posledične frustracije onima koji je gledaju, možda još više onima koji igraju u njoj. Duet Kovačić i Tomić je poznat u hrvatskoj javnosti po doslednoj borbi za ravnopravnost žena i ovog puta se hrabro uhvatio u koštac sa uvreženim predrasudama dodajući još jednu tamnu nijansu, odrastanja devojčica u traumatičnim uslovima.

Iako autorskom timu nije bilo lako ni jednostavno da se izbori sa veoma zahtevnim štivom mislimo da je još teže je bilo glumčkoj postavi da realizuju izuzetno kompleksne likove sa kojim su bile suočene. Prvi deo predstave se odigrava na praznoj sceni sa video projekcijama u pozadini na kojima vidimo današnji izgled pojedih prostorija u kojima su odrastale devojčice, u razmeri 1/1 tako da dobijamo još ogoljeniju vizuru realnosti. Ovu priču prepunu emotivnog naboja vodi čvrsto Dijana Vidušin u ulozi glavne junakinje Ivane uz asistenciju drugarica približno istih godina. Tu su i mama (Ksenija Pajić), baka (Perica Martinović) i teta Slavica (Bojana Gregorić Vejzović). Pored tereta izbeglištva njihov dečiji život dodatno opterećuju neumitna pubertetska problematika koja zasigurno dodatno komplikuje ionako već grozomornu situaciju. Kada se sve to začini beskrupoložnošću pojedinaca koji bi trebali da u takvim situacijama budu od pomoći onda dobijamo zgusnutu i polemičnu priču koja se ne osvrće samo na ratna dešavanja već na ukorenjeno zlo sa kojim se susrećemo na svim meridijanima. Pored naznaka vršnjačkog nasilja, seksualnog zlostavljanja, delimično i pedofilije od strane sveštenika prvi deo protiče relativno pitko kroz dečiju zaigranost dok je drugi, završni deo mnogo psihološki teži u kome glavna junakinja, sada već kao osvešćena, relativno uspešna žena pokušava da podvuče konačnu crtu o nestanku njenog oca i prenese svoje iskustvo svojoj deci s tim da to ne bude pretežak teret koji bih opterećivao u budućnosti. Pored osnovnog sižea ima u ovoj rasutoj priči još puno detalja i pritoka koje se prepliću i pojačavaju tešku problematiku sa kojm se svi na ovim prostorima teško borimo a sjajne Gaveline glumice su podelile sa sterijanskom publikom. Katarzičan kraj sa pesmom posvećenom ocu je posebno upečatljiv i nosi jaku emotivnu poruku.

foto : preuzeto sa sajta Sterijinog pozorja

Mišljenja smo da je Gavelin ansambl čestito i žestoko izneo težak zadatak u sinoć veoma teškim uslovima uzimajući u obzir da su se prvi put suočili sa publikom koja je bila sa one druge strane ali se takođe suočavala sa istim ili sličnim traumama koja je takođe zloupotrebljena od beskrupoliznih gospodara rata. Takođe im ni tehnički uslovi nisu išli na ruku jer se predstava odvijala u mnogo većem prostoru od njihove matične scene ali su ipak devojke pružile svoj maksimum.