ISPRAĆAMO I OVU 2017-TU GODINU.

Ispraćamo i ovu 2017-tu godinu.

Globalno gledano, da je zaslužila neki pompezan ispraćaj u penziju, baš i nije.

Najpametnije bi joj bilo da se sama u miru i tišini povuče.

Iskreno se nadam da su moji sugrađani izvukli pouku iz svih ovih potresnih događaja vezanih za rukovanje pirotehničkim sredstvima, i da će doček 2018-te proteći u koliko toliko civilizovanim uslovima.

Volim ja Afriku i da ne bi onog nesrećnog ničim izazvanog Arapskog Proleća, ladio bih ja tamo odavno jaja i kobasicu. To se zove Engleski Doručak, vrlo je popularan u zemljama Mediterana. Šta volim, obožavam ali to što me svaki doček Nove Godine u Novom Sadu baci u trip da sam Mogadišu u vreme kad su ovi Amerima zveknuli Crne Sokolove, to baš i ne volim. Malo imam šizofrena cepanja od toga narednih šest meseci.

Gledano iz ugla jednog Novosađanina bila je ovo nedobognikom godina.

Bila je ovo godina URBICIDA, godina baruta, hladnog oružja i čudnih nekih radnji.

Ima li smo ono uništavanje podgrađa, uništavanje viševekovno starih trščara, ima li smo Kural, ima li smo skrnavljenje jermenske istorije i kulture, obeležavanje 170 godina Galerije Matice Srpske i usput i tribinicu sa nekim ljudima koji su za Evropu i svet u najmanju ruku kontroverzni.

O obračunima raznoraznih klanova i mirisu baruta i krvi, nemam živaca opširno da pišem.

Da ne bude baš sve tako crno pobrinuli su se neki divni ljudi.

Umesto onog „problematičnog“ Kurala, vratio se Remed i ipak dao taj neki svetski urbani šmek Novom Sadu. Sad murali niču svuda gde im se nađe zgodno mesto. Šta god vi mislili o tome, to jeste umetnost i jeste jedan vid izražavanja kreativnosti bunta, buke i besa.

Organizacija „Čepom do osmeha“ je potvrdila mesto Novoga Sada na svetskoj mapi postavljanjem Ginisovog rekorda napravivši mozaik od 621 metra kvadratnog, plastičnim čepovima. Nadam se da je dobar deo mojih sugrađanja shvatio taj, za mene fenomenalan gest ljudi, koji su tako nešto iskoristili da stvore nešto kreativno. Kapirate? Čep? Plastika? Postoji li ekološka svest ovde? Svest o zaštiti životne sredine? Ok, znam za svest o tome je potreban i život ali trebalo bi zaista malo više poraditi na tome.

Egzit je ponovo doveo svet u našu varošicu i potvrdio svoju reputaciju kao najbolji svetski letnji muzički festival.

Žeželjev most napokon liči, na most!

O humanitarnim akcijama, podizanju svesti, ukazivanju na probleme i nuđenje rešenja za iste od strane „2 Minuta Tišine“, pisali su mnogi ove godine.

Ne znam koliko je objektivno da ja pišem o tome ali znam, da ne mogu da ih izostavim. Njihovo učešće u borbi protiv vršnjačkog nasilja, urbicida, petardi, saradnji u akcijama za beskućnike je za medije bilo itekako vredna pažnje. Za sve osim za Novosađane.

Izgleda da spavaš mirno Novi Sade, kad ovi ljudi već tri godine biju bitku sa vetrenjačama.

Moram pomenuti i svirku Dubioza Kolektiva u knjižari Bulevar Books. Ekipa koja se skupila tamo i jedna ogromna pozitivna energija, kakvu Novi Sad zaslužuje.

O uspesima Ivane Španović neću pisati i svojatati je kao većina medija, jer Ivana je Zrenjaninka i neukusno mi je da se kitim tuđim perjem. Ivana je ponos Zrenjanina.

Molim vas obratite pažnju i informišite se o Gospodinu Bajšanskom, Vukši, Zoranu Marinkoviću, Nensi Rouz, Ćazi…

Novi Sad ima toliko diskretnih heroja, koji zaslužuju medijski prostor i ne samo medijski, zaslužuju da Novosađani znaju o njima.

Imate internet, nije teško informisati se.

Na ulicama Novog Sada ima li smo prilike da vidimo divlje svinje, lisice, lasice pored ovih uobičajenih blika i i izgovora za oblik života, što celoj priči daje čudan ton.

Ono što je za mene lično najupečatljiviji događaj za ovu godinu, jeste  koncert „Na Bogojavljensku noć“, koji će nadam se postati tradicija ovog grada.

Da me ne razumete pogrešno, ne sam koncert kao koncert, nego onaj trenutak kad shvatiš da si u masi ljudi koji su tu došli iz raznih delova ove naše ravne ploče, mislim lopte…elipsaste i da svi kao jedan pevaju refren jedne pesme i nebitno odakle su stigli, sve ih jednako boli i plaši taj jedan stih:

„Samo da rata ne bude, ludila među ljudima…“

Pored onog standardnog cmakanja i generičkih želja za Novu Godinu, to je jedina misao koja mi se provlači kad god pokušam da smislim kako da privedem kraju ovaj osvrt na 2017-tu godinu.

Ae pa da se ne ljubimo, ako baš ne moramo.

Autor: Lestat Gianni

Ostavite odgovor