ISPRIČATI NEIZREČENO

“PUT OKO SVETA ZA 60 SEKUNDI”  – Vladimir Arsenijević; režija i adaptacija: Mia Knežević; dramatizacija: Đorđe Petrović; scenografija: Miljena Vučković; kostim: Senka Ranosavljević; koreografija: Andreja Kulešević; dizajn svetla: Radomir Stamenković; muzika: Srđan Paunović i Darko Karlečik; asistent režije: Ivana Janošev; majstor tona: Đorđe Ilić; produkcija Srpsko narodno Pozorište – Novi Sad; premijera 04.10.2018

igraju: Sanja Ristić Krajnov, Milica Trifunović, Draginja Voganjac, Jovana Mišković, Alisa Lacko, Peđa Marjanović, Radoslav Milenković, Dušan Vukašinović, Marko Savković, Aljoša Đidić, Jugoslav Krajnov

 

Za nas, koji duže pamtimo i pratimo zbivanja u kulturi na ovim prostorima pominjanje imena, lika i dela Vladimira Arsenijevića prvenstveno inicira sećanje na šok/zbunjenost koji je proizvelo saopštenje žirija za dodelu NIN-ove nagrade 1994 godine, da je roman “U potpalublju” proglašen za najbolji, te godine. Dešavalo se, pre i posle tog “ekscesa”, da žiri pored silnih prognoza i političkih pritisaka dodeli nagradu autsajderima što ne znači da se kasnije nije pokazalo da su te “čike”, u većini slučajeva, bile u pravu. Ostaje, takođe, zabeleženo da je Arsenijević i dalje najmlađi dobitnik, najznačajnije književne nagrade u nas, jedini debitant, to mu je bio prvi roman. Kada je isti autor u maniru pank generacije, kojoj pripada, “došli su bučno i  porazbijali legende” samo dve godine kasnije dobio i Sterijinu nagradu za najbolji dramski tekst rađen po istom predlošku u režiji Nikite Milivojevića i najzagriženiji skeptici su shvatili da se radi o nečemu što ipak zaslužuje pažnju mada njegovo delo, verovatno, nadilazi njihovo poimanje književnosti i dramske strukture. Sličan odnos prema njegovom radu, kasnije objavljenim romanima, se zadržao do danas, jednostavno možemo slobodno reći da Vladimir Arsenijević nije pisac koga je lako čitati a još teže je, široj čitalačkoj publici da vam posle eventualnog čitanja, odgovori na neizostavno, lakonsko i čuveno pitanje: Šta je pisac hteo kaže?

U taj, nezahvalan, poduhvat se hrabro i odvažno upustila, skoro četvrt veka mlađa, već poznata i priznata, bar novosadskoj publici, Mia Knežević- reditelj, donoseći nam na scenu svoje viđenje romana “Put oko sveta za 60 sekundi” koji je narečeni Arsenijević u saradnji sa ilustratorkom Valentinom Broštean objavio 2011 godine. Mislim da nije iznenađujući podatak da je zvanje i znanje rediteljskog zanata, mlađahna Mia Knežević, stekla u klasi profesora, već pomenutog, Nikite Milivojevića čiju smo odličnu predstavu, Aristofanov – “Pluto” imali priliku da vidimo pre nekoliko dana u SNP-u, na sceni “Jovan Đorđević”,  rađenu u koprodukciji Narodnog pozorišta iz Beograda i Nacionalnog teatra iz Atine. Uz pomoć, generacijski bliskog, dramaturga Đorđa Petrovića, rediteljka Mia Knežević se bezkompromisno upustila u dekonstrukciju pozorišnog trojstva o jedinstvu mesta, vremena i radnje što inače proizilazi iz samog Arsenijevićevog dela. Ovoga puta mesto je planeta Zemlja a vreme 60 sekundi ili minut tj. isti minut, istog datuma (20.januar 2010) ali na različitim meridijanima što samim tim zbog vremenske razlike predstavlja apsolutno različite periode istoga dana u kojima se dešava radnja, što je opet u zavisnosti od zone u kojoj se nalaze pojedini akteri koje imamo prilku da pratimo tokom nepunih dva sata trajanja ove žestoke priče. Egziperijevska*  asocijacija na Ameliju Erhart** na samom početku nas priprema na neuobičajeno putovanje u kome se traži od gledaoca da svoju maštu i sposobnost imaginacije oslobodi do maksimuma. Ako je verovati na reč piscu a nemamo razloga da sumnjamo niti imamo nameru da proveravamo, radi se o 25 različitih lokaliteta, na različitim meridijanima, od severnog do južnog pola i 68 ljudi čije isečke iz života tj.okvirno isti minut bilo da se radi o ranom jutru, podnevu, sumraku, ponoći ili mrkloj pomrčini,imamo priliku da propratimo. Situacije su od najbanalnijih do najstrašnijih, od najlepših do najružnijih, od ustaljenih, najdosadnijih do najpresudnijih za čitav život po svim geografskim širinama i dužinama. I upravo je to ono što je jedinstven izazov za gledaoca po mišljenju ovog piskarala što bi se narodski kazalo priča teče “uz duž i popreko” mada se ova floskula najčešće koristi u nekom mnogo vulgarnijem obliku.

Mia Knežević poznaje ansambl dosta dobro, po mom saznanju ovo joj je treći put da radi u Srpskom narodnom pozorištu, tako da je promišljeno ukomponovala podelu od mladih do veoma iskusnih glumaca koji su joj od početka do kraja poverovali i do kraja je sledili na ovom trnovitom putu koji zahteva u svakom trenutku, trajanja predstave, maksimalnu koncentraciju i rad bez predaha bilo da se nalaze u prvom planu ili iz bekgraunda dodaju, pomažu kolegama u primarnoj radnji. Veoma je teško u ovom kompaktnom ansamblu koji smo imali priliku da vidimo na sceni nekoga posebno istaći jer su svi u svom delu zadataka pružili maksimum bez ostatka i kao pojedinci i kao timski igrači ali opet zbog nekog, da kažemo, reda krenućemo po starini.

Fotografije: Aleksandar Ramadanović – sajt SNP

Radoslav Rale Milenković nam je svoje glumačko umeće i zanatsko iskustvo bezbroj puta do sada dokazao i pokazao ali ono što je ovoga puta upečatljivo  je energija kojom pomaže mladim kolegama da se pokažu u punom sjaju, jednostavno kao da se trudi da prikrije ili umanji svoju veličinu da bi oni zablistali, to mogu samo veliki ljudi i veliki glumci. Draginja Voganjac je konačno na početku ove sezone dobila priliku da svoju prefinjenu preciznost glumačkog izraza ispolji u punom sjaju u tenucima kada je u prvom planu a posebno iz drugog plana. Ovo joj je već druga uloga za redom,posle “Krvavih svadbi”, gde njen senzibelitet, naoko krhke heroine, dolazi do snažnog izražaja. O bračnom paru Krajnov već nemamo dovoljno reči za doprinos koji ostvaruju, unazad nekoliko sezona, pa i ovoga puta na scenama SNP-a.

Fotografije: Aleksandar Ramadanović – sajt SNP

Od mladih aktera ovoga puta na prvo mesto ipak moramo da stavimo Jovanu Mišković i scenu deteta nastradalog u zemljotresu kao i brutalni fragment silovanja mlade meksičke pekarke. U muškom delu, mlađeg dela, tima ističe se Dušan Vukašinović sa fantastičnim epizodama Gorile i mladog azerbejdžanskog bicikliste koga igra u duetu sa već pomenutim Raletom Milenkovićem. Milica Trifunović i Marko Savković ogromnim koracima, iz predstave u predstavu napreduju i “peku zanat” od gore već pomenutih, iskusnijih kolega a kada se dokopaju svojih par trenutaka u prvom planu žestoko ih odrađuju npr. u scenama  isfrustrirane američke glumice, “prodana Birmingenska nevesta” s pakistanskim poreklom (Trifunovićka) i mladi meksički mafijaš sklon svim vrstama ovozemaljskih poroka inače, pekarov sin koji se sitidi svog poštenog oca. Alisa Lacko, Peđa Marjanović i Aljoša Đidić su ovoga puta ostali u drugom planu ali svoj doprinos kolektivnoj igri većim delom daju kao kopče bez kojih ovaj kompleksni timski mehanizam ne bi mogao da funkcioniše.

Fotografije: Aleksandar Ramadanović – sajt SNP

Scenografija i kostimi Miljene Vučković i Senke Ranosavljević su sasvim u skladu i funkciji predstave saglasno minimalističkim zahtevim i dinamici koju nosi ovakav način dramskog izraza.

Poseban deo priče koji obogaćuje ovaj zahtevni pozorišni čin je tonska i muzička podloga Srđana Paunovića i Darka Karlečika (klavijature, udaraljke, saksafon) sa kojom, u živo, sa maksimalnom preciznošću uspevaju da oboje svaki momenat dešavanja nadomeštajući sve nedostajuće elemente u zadatom okviru trenutne radnje. Ovde moramo da podvučemo i dva nevidljiva majstora svog zanat koja se prilkom ovakvih prikaza obično izostavljaju a često mogu da presudno utiču na scenski doživljaj, to su majstor tona Đorđe Ilić i dizajner svetla Radomir Stamenković bez čijeg savršeno preciznog učinka ovako zahtevna rediteljska postavka teško da bi imala ovako kvalitetan efekat.

Na kraju, šta reći…prepuručujemo cenjenim čitaocima, prijateljima, znalcima i običnoj publici da ukoliko nisu raspoloženi da se u nekih dva sata prepuste sopstvenoj mašti i ako nisu spremni da u zadatom vremenu sami daju odgovore na neka pitanja, koja su nekim drugim ljudima, na nekim drugim mestima ,van ovog našeg ne baš sjajnog i bajnog mikrokosmosa, od presudnog i životnog značaja ili ako odlaze u Pozorište tek da im prođe vreme ili radi razonode te da bi zaboravili svoje svakodnevne probleme onda je bolje da ostanu kod kuće ili potraže neki drug vid ubijanja dosade. Sa druge strane ako želite da se bez straha ili nekih uvreženih predrasuda i bez ostatka prepustite neobičnom putovanju diljem zemljinog šara, duž svih paralela i meridijana pri tom ako ste spremni da pružite sebi odgovore ili da sami dopišete neizgovorene i neispričane delove priča koji su prethodili i kojima se završava ovaj niz mikro fragmenata koji su se dešavali i sigurno se dešavaju iz minuta u minut onda ćete imati zadovoljstvo da provedete dva sata ne nezaboravnom putovanju ne udaljavajući se iz mesta prijavljenog borvaka. Potpisnik ovih redova izgleda da pripada drugoj pomenutoj kategoriji i sa zadovoljstvom će pogledati ovu predstavu bar još nekoliko puta jer čini mi se da ovo putovanje nije samo za jedno gledanje niti se može iz jednog pokušaja odgovoriti na sva postavljena  pitanja!

 

  1. Antoan de Sent Egziperi (franc. Antoine de Saint-Exupéry29. jun 1900 — 31. jul 1944) bio je francuski pisac. Već od detinjstva je pokazivao sklonosti ka pisanju a želeo je da bude i pilot. Godine 1921. postao je pilot u Strazburu. 1923. godine imao je avionsku nesreću u Buržeu. 1925. godine upoznao se sa poznatim piscima među kojima je bio i Andre Žid, koji su podržali njegove literarne sposobnosti. 1926. godine objavio je svoje prvo delo Avijatičar. 1929. godine leti na raznim pravcima u Americi gde istražuje Patagoniju i Kordiljere. 1930. godine je dobio orden legije časti za zasluge u civilnom vazduhoplovstvu. 1934. godine leteo je po Dalekom istoku odakle se vratio umoran i bolestan. Učestvovao je kao pilot na strani savezničkih snaga protiv HitleroveNemačke. 31. jula 1944. godine umro je leteći avionom, tokom zadatka. Pisac je mnogih članaka, priča i romana među kojima su najpoznatiji: Pravac jug (1928), Noćni let (1931), Zemlja ljudi (1939), Ratni pilot (1932), Smisao života (1936), Citadela (1938), i najpoznatiji Mali princ, koga je napisao 1943. (izvor Wikipedia)
  2.  Amelia Earhart (rođena 24. jula 1897. u Atchinsons, KansasSAD; nestala iznad Pacifika2. jula 1937.) je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena. Amelia je prva žena koja je avionom preletela (kao putnik) severni Atlantik između 17. i 18. juna 1928. s pratiocem pilotom Wilmerom Stultzom. Prvi put je poletela godine 1919. a samo godinu dana nakon Charlesa Lindbergha bila je prva žena koja je preletela Atlantik i to sasvim sama između 20 i 21.maja 1932. Nešto pre svog 40 rođendana, sa svojim navigatorom Fredom Nolanom  krenula je u avanturu koju niko do tada nije uspeo niti probao. Krenula je na let oko sveta. Želela je da preleti zemlju po dužini Ekvatora.  Nakon nekoliko međusletanja u BraziluZapadnoj AfriciKalkuti i Rangunu nakon što je preletela 3/4 puta do cilja, startovala je 2. jula iz Lae u Novoj Gvineji želeći da preleti poslednji deo (Pacifik). Uzela je kurs prema ostrvu Houland   gde je trebalo da  sleti zbog sipanja goriva i odmora pre završne faze leta. Međutim tu nikada nije sletela. Nakon nekoliko radio kontakata sa zemljom avionu se gubi svaki trag.  Amelia Earhart je, posle do tada najveće portage u dotadašnjoj istoriji  proglašena  za „nestalu, verovatno mrtva“. 1938 je u njenu čast na Houland ostrvu izgrađen svetionik. Njeno telo i telo Freda Nolana i ostaci njihovog aviona nikada nisu pronađeni.

 

Za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković