ITAKA – prema Homerovoj Odiseji, Peter Zavada i Armin Sabo-Sekelj

Pozor! Pozorje! – piše Dragoljub Selaković

reditelj: Krista Sekelj; scenograf:Julija Balaž; kostimograf: Dora Patanćuš; koreograf: Adrien Hod; dramaturg: Armin Sabo-Sekelj; kompozitor: Flora Lili Maris; dizajn svetla: Tamaš Banji; video: Vince Varga; produkcija: Pozorište “Jožef Katona”/”Katona József Színház” –  Budimpešta Mađarska;

uloge: Odisej: Ervin Nađ; Atina Palada: Blanka Mesaroš; Penelopa, Sirena: Adel Jordan; Kalipso: Andrea Fulajtar; Nausikaja: Vivien Rujder; Kiklop: Ester Kiš; Kirka: Ester Onodi; Antikleja: Erika Bodnar;        

Jedna od privilegija življenja u Novom Sadu/Ujvideku je ta da imate priliku da redovno pratite, pored ostalih, Novosadsko Pozorište/ Újvidéki Színház, koje slovi za jedno od najkvalitetnijih ne samo u zemlji Srbiji nego je, u poslednje vreme nekoliko puta ovenčano nagradama kao najbolje pozorište na mađarskom govornom području. Ergo, zahvaljujući tome stičete rutinu praćenja pozorišnih uradaka uz sinhronizovani titl i pored toga steknete naviku da od predstava na mađarskom jeziku očekujete visoke umetničke domete tako da vam se teško može prodati falš roba. Takvom slučaju smo, po svemu sudeći imali priliku da prisustvujemo na prvoj predstavi u selekciji “Krugovi” druge večeri ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. Pokušaj mlade autorske ekipe iz Budimpešte da osavremeni antičku dramu odstranjivanjem većine muških likova sa scene, zamenjivanjem muških uloga glumicama te ostavljanjem usamljenog Odiseja na milost i nemilost sirenama, boginjama i ostalim suđajama u kičastom okruženju uz muzičku pratnju davno prevaziđenog disko saunda je ostao samo na pokušaju i ponekom fazonu kojem su se povremeno smejali pojedini, verovatno bolji poznavaoci mađarskog jezika i konteksta u kom su izrečeni. Jedan od retkih preduslova koji, čini nam se ispunjava prikazana verzija Odisejevih putešestvija je dominacija ženskih likova kroz koje nas kao “ceremonijal majstor” vodi njegova nabildovana zaštitnica Atina Palada sa ozbiljnim atlesko gimnastičkim sposobnostima.  

foto: Branislav Lučić

To da tabloidizacija uzima maha u svetskim okvirima potvrđuje beleška koju možemo pronaći u pratećem programu tj. biltenu Sterijinog pozorja koji nam prenosi komentar Judit Lole Bodnar objavljen na sajtu 24.HU, 30.05.2018.godine koji ćemo citirati:”…Na ovaj način ep postaje jasan, razumljiv i, što je najvažnije, veoma zabavan estradni program, duhovit, bogat raznovrsnom muzikom, pesmom, plesom, sa elementima šoua i teatra pokreta, prepun sjaja – koji se kasnije, simbolično i snažno – baš kao mit – uruši… Zevs nije ništa drugo no zavodnik čije bi dogodovštine punile stranice tabloida, a Odisej arhetip alfa muškarca, svetski putnik – on bi i te kako bio aktuelan u našem svetu”. Možda će deo cenjenog čitateljstva oceniti da su stavovi ovog bednog piskarala zastareli i konzeravtivni ali se duboko ne slažem sa ovakvim poimanjem umetnosti i smatram da ukoliko budemo sve tradicionalne vrednosti podvrgavali drastičnom i radikalnom osavremnjavanju da naša civilizacija neće daleko dogurati. Mislim da suštinski neostaci savremenog načina života proističu iz nerazumevanja i nepoštovanja osnovnih ljudskih vrednosti i empatije te jeftinom klišeizacijom najdubljih emocija. Jedan od drastičnih primera se desio tokom večerašnjeg okruglog stola gde je zahvaljujući nepripremljenosti ili nestručnosti dvoje mladih ljudi koji su prevodili razgovor ostao nepreveden komentar jedinog muškog glumca, Ervina Nađa, koji sam čuo od g. Valentina Vencela, direktora gore pomenutog Ujvideki szinhaza, pored kojeg sam imao sreću da sedim a koji glasi:”…pošto sam u manjini nisam imao snage da im objasnim tanane vibracije muškog srca koje muškarci osećaju prema ženama, na kraju ja sam samo glumac koji ispunjava rediteljske zahteve”. Nisam siguran da li mladi prevodilac nije hteo ili nije znao da prevede rečno ali mislim da je ogromna većina prisutnih ostala uskraćena za jedno veima bitno zapažanje pa sam se potrudio da bar delimično ispravim ovaj nedostatak.

foto: Branislav Lučić

Scenografska i kostimografska rešenja su na fonu dramaturško/rediteljskih prohteva ali ne previše kreativna koja vas u prvom momentu, svojim bleštavilom može da iznenadi ali nakon toga, tokom razvoja događaja, postaju monotona. Ono što takođe na prvi pogled ostavlja pozitivan utisak je spretno mizanscensko  korišćenje rotacije ali i ono svojim čestim ponavljanjem vas kasnije ostavlja ravnodušnim. Jedno od pravila kojim se rukovodi potpisnik ovih redova je da nikada za neki loš ili prosečan rezultat ne treba kriviti glumce što i ovoga puta čvrsto podržavam. Mladoj glumačkoj ekipi se stvarno nema šta zameriti, oni su svoj deo posla čestito odradili ulažući puno znoja na probama a posebno prilikom svakog izvođenja. Možemo iskrene pohvale uputiti  Ervinu Nađu kao Odiseju, Blanki Mesaroš kao Atini i Adel Jordan kao Penelopi koji raspolažu respektabilnim igračkim i pevačkim umećem što su nam i tokom predstave pokazali svojski se trudeći ali zahvaljujući pomalo prevaziđenim i već viđenim rešenjima autorske ekipe je sve ostalo prilično nedorečeno. O prosečnoj oceni koju je publika dala ovoj predstavi ćemo vas naknadno izvestiti.