KISELA ZEMLJIŠTA I KAKO DA IH POPRAVIMO

Intenziviranjem poljoprivredne proizvodnje i nekontrolisanom upotrebom mineralnih đubriva, a sa druge strane smanjenom upotrebom organskih đubriva povećali smo kiselost naših zemljišta.

Kisela zemljišta nisu pogodna za gajenje većine biljaka, pa je neophodno da takva zemljišta popravljamo. Kako to da uradimo savete daje Ljiljana Vuksanović, dipl. inž. poljoprivrede PSSS.

Zemljišta kisele reakcije u Srbiji su znatno rasprostranjena. Dugogodišnja ispitivanja pokazuju da u Srbiji ima preko 60 % kiselih zemljišta i da svojom produktivnošču sve više postaju ogranićavajući faktor biljne proizvodnje.

Stalno povećanje površina kiselih zemljišta rezultat je intenzivne tehnologije proizvodnje, nekontrolisane upotrebe mineralnih đubriva, uticaja kiselih kiša kao i izostanak upotrebe organskih đubriva. To sve izaziva poremećaje u hemijskim, biološkim i fizičkim osobinama zemljišta.

Najveći deo kiselih zemljišta nalazi se južno od Save i ukoliko se izuzmu zemljišta u dolinama reka, u svim regionima uže Srbije rasprostranjena su zemljišta različitog stepena kiselosti. Imaju pH u vodi 5,6 i ispod, slabo su do srednje obezbeđena ukupnim azotom, slabo obezbeđena lako pristupačnim fosforom, a lako pristupačnim kalijumom srednje i dobro.

Na području Šumadije ima mnogo kiselih zemljišta, po našoj proceni oko 75 % a popravkom kiselih zemljišta povećala bi se površina obradivog zemljišta u odnosu na sadašnje stanje.

Pojačana kiselost oranica je jedna od glavnih uzroka niskih prinosa, biljke se slabije ukorenjavaju pa je i korišćenje biljne hrane veoma slabo.

Mikroorganizmi su u kiseloj sredini zastupljeni u minimalnom broju pa je i proces mineralizacije sveden na najmanju meru. Gajene biljke su u takvoj sredini „ gladne”.

Struktura kiselih zemljišta je narušena pa se takva zemljišta u uslovima suše stvrdnjavaju i pucaju, a u uslovima vlage postaju lepljiva pa je obrada takvih zemljišta otežana.

Popravka kiselih zemljišta kalcifikacijom

Popravka kiselih zemljišta postiže se kalcifikacijom, merom čiji je cilj da se kiselo zemljište preobrati u slabo kiselo i normalno.

Ova mera se sprovodi na zemljištima na kojima je pH manji od 5.

Sredstva za kalcifikaciju su fino samleveni kalcijum karbonat, laporac, pečeni kreč, gašeni kreč, saturacioni mulj i druga.

Kalcifikacija se obavlja kada na njivama nema useva, najbolje u vreme zaoravanja strnjike. Kreč se zaore s strnjikom i zgorelim stajnjakom, ima dovoljno vremena za njegov preobražaj i za mešanje s zemljom do proleća kada će se obaviti setva. Kreč treba da je dobro usitnjen i ravnomerno raspoređen pre zaoravanja. Dejstvo kalcifikacije traje u proseku 3-4 godine.

Značajna mera popravke zemljišta je i humifikacija – povećanje sadržaja humusa u zemljištu koja se postiže unošenjem organskih đubriva u zemljište (stajnjak, kompost, treset, glistenjak), i preporuka zelenišnog đubrenja tj. setva biljaka koje rastu i stvaraju veliku količinu organske materije – grahorica, uljana repica, crvena detelina… i zaoravanje u trenutku kada se postigne najveća zelena masa (u cvetanju).

Dovoljne količine humusa u zemljištu povoljno deluju na fizičke, hemijske i biološke osobine zemljišta, a sam humus je ogledalo plodnosti zemljišta.

Humus je izvor hrane i energije za zemljišne mikroorganizme, njihovom razgradnjom, mineralizacijom dobijaju se hraniva pristupačna biljkama, naročito azot kao i ugljen dioksid koji služi za fotosintezu.

Poseban problem zemljišta Šumadije jeste što je za većinu ispitanih uzoraka kod kojih je evidentiran slab sadržaj kalcijuma, vezana i pojava da su siromašni u organskoj materiji kao i u fosforu. Zato je pitanje rešavanja beskrečnih obradivih površina vezano s pitanjima humifikacije i fosfatizacije istih.

Agrohemijska analiza zemljišta predstavlja sliku trenutnog hemijskog stanja zemljišta tj. količinu mineralnih materija u zemljištu. Uzorci zemljišta se uzimaju sa parcela sa kojih je skinut postojeći usev.

Značaj hemijske analize zemljišta ogleda se u pravilnom unošenju organskih i mineralnih materija čija je količina i odnos hraniva u direktnoj proporciji s prinosom koji naravno prati i kvalitet.

Tako ne dolazi do prekomernog i nekontrolisanog unošenja nutrijenata koji izazivaju niz štetnih posledica po gajene biljke, a naročito velike štete na zagađenje zemljišta, podzemnih voda i rečnih vodotokova, a onda i na zdravlje ljudi.

Izvor: poljosfera