KO SU YUCCIES?

Kada je američka hipotekarna kriza označila početak, ili preteču, u zavisnosti od ugla gledišta, Svetske ekonomske krize, svet je u punom sjaju promovisao potkulturni oblik prepoznavanja u vidu japija. Menadžeri sa dva mobilna telefona, debelim bankovnim računima i osobe čiji je društveni status uticao na milione mladih širom sveta da se odluče za upisivanje menadžerskih fakulteta (koledža).

Prateći ih, demografski naslednici generacije X, rođeni s kraja 80ih, pa sve do kasnih 90ih (neki čak kažu i početka ovog veka), milenijalci uče na njihovim greškama. I postaju hipsteri.

Potkultura koja „nastanjuje” džentrifikovane oblasti urbanih sredina, razlog zbog kog Savamala podseća na Berlin. Ljubitelji indie-filmova, alternativne muzike i organske hrane, brzo su se sa američkog kontinenta proširili na druge krajeve sveta. Do pre par godina, bili su medijski najzastupljenija i najatraktivnija supkulturna grupacija.

A onda su na scenu stupili yuccies (young urban creatives).

 

 

Ko su i šta Yuccies rade?

Pojam Yuccies-a (mladi urbani kreativci), kao deo generacije Y (milenijalci) prvi je „eksploatisao” kolumnista portala Mashable Dejvid Infante. Opisuje ih kao produkte komfornog prigradskog naselja, indoktrinirane transcendentalnom moći obrazovanja i inficirane mantrom:

Ne samo da zaslužujemo da ganjamo svoje snove, već zaslužujemo od njih i da profitiramo.

Ovaj „odrasli hipster” postao je svestan svoje tržišne vrednosti. Uživajući u svojoj slobodi, i još važnije, kreativnosti, nastoji da dobrano unovči svoj talenat. Novac je dobra stvar, ali je kreativni novac nešto još bolje.

Ceni svoju slobodu, tačnije, za nju živi. Ideologija libertarijanizma pomešana sa korporativnog kulturom i amalgamom tradicionalno-hipsterskog pogleda na svet kompresuje imidž mladog urbanog kreativca na razinu naprednog japija. Mnogi ga nazivaju „vanbračnim detetom japija i hipstera” upravo zbog sličnosti sa oba potkulturna pokreta. I, opet, sa dijametralnim razlikama.

Milenijalci, poznati još i kao eho bejbi-bumeri, razlikuju se od svojih starijih prethodnika zbog trenda manje porodice na Zapadu, pa im taj nadimak izmiče. S druge strane, ono što mladi urbani kreativci itekako poseduju jesu tehnološko znanje, funkcionalna pismenost i korporativna kultura koju gaje kroz svoje poslovne avanture.

Gorepomenuta džentrifikacija i benefiti urbanog preuređivanja zapuštenih zgrada ovoj generaciji donosi spoj kulturnog identiteta i mogućnosti da se lepo zaradi.

Vanbračna deca velikih kompanija koja su stvorila sopstvene, mali preduzetnici, start-ap genijalci ili modni frikovi koji nose naočare od drveta bambusa, yuccies predstavljaju narativ čitave jedne generacije odrasle na „svetskoj mreži” (World Wide Web).

Yuccies i Tehnologija

Zanos postmoderne u dubokom bodrijarovskom simulakrumu percipirane stvarnosti omogućen im je tehnološkim napretkom, „četvrtom industrijskom revolucijom” u kojoj svojski učestvuju.

Jedan od, sigurno, najpoznatijih pripadnika ovoj potkulturi (makar po svim postavljenim kriterijumima) sigurno je Mark Zuckerberg, osnivač najveće društvene mreže na svetu – Facebook. I dok javnost o njemu sada govori u kontekstu novih skandala sa zloupotrebom podataka (Kembridž analitika), Zukerberg je od svog mezimčeta napravio globalnog kolosa.

Uticaj koji Fejsbuk i njegovi derivati, pre svih Instagram, ima na mlade urbane kreativce i njihove obrasce ponašanja, više je nego značajan. Razlog za to je jednostavan, svi milenijalci su sad tamo.

Hranu naručuju onlajn, bez pametnih telefona i funkcije „haštag” ne ulaze počinju da obeduju i dobar deo svog identiteta oblikuju u virtuelnom svetu. Zahvaljujući „Starbaksu” mladi urbani kreativci su generacija koja pije puno kafe.

Kultura rada na laptopu i ispijanja toplih napitaka u osvetljenim kafeima širom grada predstavlja ideju koju ponosno baštine.

 

Kreativna autonomija

Mlađe generacije, gorepomenuti milenijalci, žive u društvu prekarnog rada. Takvo društveno stanje oslikava se radom na određeno vreme, nestalnim pozicijama, moderno utvrđenim praksama volontiranja i neplaćenog posla. Naravno, pojam prekarnog rada prema Marksu, ne odnosi se podjednako na sve kategorije radnika. Međutim, ono što je čitavom prekarijatu zajedničko je činjenica da takav rad sa sobom nosi psihološke posledice.

Studija u Americi (Deloitte, 2014) pokazuje da 6 od 10 milenijalaca kao motiv zaposlenja navodi „smisao kojim njihova kompanija teži”. Manji broj ispitanika (oko 12%) je navelo motive ličnog bogaćenja prilikom pronalaska posla. Baš zbog tog smisla, mladi urbani kreativci na radno vreme gledaju kao na maksimalno rastegljiv pojam.

Ruše standardne radne norme, na odmor nose radni laptop dok na poslu uživaju u sadržajim korporativnog poseda. Iako ih mnogi opisuju kao „lenjivce”, činjenica je da svojim radom, posebno u IT sferi, umnogome oblikuju radnu sliku države u kojoj rade. S obzirom na svoje demografske karakteristike, milenijalci će kroz nekoliko godina činiti solidan oslonac čitave radne snage.

Ono o čemu sanjaju može se prikazati eklatantnom jednačinom – kreativna autonomija + brzo bogaćenje. Nije bitno samo zaraditi novac, podjednako je bitan i način na koji se to postiže. U tome se ogleda njihov otklon od bezimenih menadžera i vukova sa Vol Strita, u narodu poznatijih kao japija.

Ideju koju prodaju, oni predstavljaju kao deo sopstevnog kreativnog napora da se neki proizvod što više unapredi. Sa internetom, kao ogromnim igralištem, mladi urbani kreativci zadiru do svih koji žele da ih vide, čuju ili od njih nešto kupe.

Svojim ponašanjem uništili su model klasičnog oglašavanja. Sponzorisanje postova na društvenim mrežama, bustovanje pregleda na jutjub kanalima i gerila-marketing upotpunjen agresivnim isticanje individualnosti čini ovu potkulturnu grupaciju lučonošom internet-revolucije.

Položaj u društvu

Kao neko ko je derivate japi kulture i menadžerskog načina razmišljanja, mladi urbani kreativci dolaze i privilegovanih pozicija. Uglavnom su visokoobrazovani, ali je dobar deo njih fakultet završio u doba recesije sa početka teksta. Što znači da su, posebno u Americi, ophrvani studentskim dugovima. Istih dugova za za čije se ukidanje onomad Berni Sanders svojski zalagao. Znači da njihov kreativni naboj često mora da „istrpi” svakakve poslove kako bi ekspolodirao na društvenim mrežama i u konsultatntskim firmama.

Međutim, njihova pozicija je licemerna. Dokoličarska klasa, kako ju je definisao Tornsten Veblen, yuccies predstavljaju onaj deo društva koji ima vremena za razmišljanje.

Kontemplativni deo prilikom obavljanja posla često manjka manuelnim radnicima, ljudima sa porodicom ili onima koji žive u siromaštvu. Nova kultura donosi i sopstvene obrasce koji se tiču stupanja u brak. Trend kasnih ulazaka u zajednicu dvoje ljudi, na pragu (ili duboko) četvrte decenije oslobađa ih „tereta” privrženosti i odgovornosti.

S druge strane, samovalorizacija im često nije dovoljna pa se stoga okreću saborcima i traže od njih konfirmaciju svojih kreativnih uzleta.

Već je pomenuto fleksibilno radno vreme koje milenijalci praktikuju. Zanimljivo je da njima prelaz na preduzetnički ritam rada i radno vreme koje nije klasično od 9 do 17h ne predstavlja nikakav problem. Nema „radničkog džet-lega”, ne gubi se entuzijazam, organizam reaguje sasvim normalno.

U krvnoj slici mladog urbanog kreativca je da društveni položaj posmatra fluidno, na način na koji posmatra sopstveni Instagram profil. Uz malo filtera i ulepšavanja, nasmejano lice i kreativni zanos, yuccie je u stanju da se, poput bubašvabe u Černobilu, navikne na novu radnu okolinu. Ukoliko, naravno, odgovara njegovom ili njenom senzibilitetu.

Yuccie vs hipster

Identitet, kao skup pojedinačnih identifikacija, za milenijalca (yuccie-ja) je umnogome određen idealtipskom predstavom koju sa sobom nosi dvadesetprvi vek. Nasmejana lica, filteri koji ulepšavaju pozadinu, skupi kafići i egzotična letovanja predstavljaju iskrivljenu sliku nametnutu od strane influensera – vođi javnog mnjenja za milenijalce.

Da bi se ovo razumelo, potrebno je da ima u vidu kako je čitava generacija Y odrasla u vreme neklasičnih glasila. Pod tim se, naravno, misli na činjenicu da je Makluanovo „globalno selo” zaposelo čitav društveni diskurs. Ljudi žive preko svojih profila na društvenim mrežama, a tipični predstavnik yuccie potkulture se od toga nikako ne razlikuje. Štaviše, u nekim stvarima i prednjači.

Zato mnogi novinari, stručnjaci i internetska javnost oplakuju „odlazak” hipstera. Identiteski otisak hipster – tetovaže, bicikli i žurke u skladištima, predstavlja davnu istoriju.

Hipstere je ubila potkulturna kontradiktornog i alternativno obeležje – kad svi izigravaju hipstere, onda oni više ne postoje. Scenu su preuzeli mladi urbani kreativci koji kriju tetovaže i koriste novu tehnologiju kao anatomski dodatak sopstvenom telu.

 

Kako prepoznati Yuccie-ja?

Rodonačelnik ovog pojma i čovek koji je inicirao brojne tekstove na istu temu, Dejvid Infante, napravio je kratak čeklist stvari koje definišu mlade urbane kreativce. Ako se i ti pronađeš u nečemu od ovoga, javi u komentaru:

– Ima više od jedne kopije knjige „Sloboda” Džonatana Frenzena;
– Ne voli džentrifikaciju u praksi, ali voli domaće krofne;
– Želi da otputuješ u Ostin, TX jer si čuo da je tamo do jaja;
– Pijan uzima časove slikanja;
– Nekad je radio/la u banci;
– Izbegava vidljive tetovaže (zbog karijere);
– Obožava seriju Sajnfeld iako se ne emituje još od perioda kad si bio dete;
– Uzima vikend izdanje Njujork Tajmsa iako ne čita vesti;
– Ima hiljade pratilaca na Instagramu, a skoro nijednog na Tviteru.

S druge strane, frilenserka Kler Vorner daje odgovor na još jedno pitanje – Da li sam i ja Yuccie? Odgovor je potvrdan ukoliko:

– Živiš u džentrifikacijskom komšiluku;
– Imaš diplomu iz nečeg korisnog ali si se toga odrekao da bi jurio karijeru u onome što te više ispunjava;
– Znaš koliko tačno nedeljnih Instagram postova neće nervirati tvoje pratioce;
– Nisi pisao status na FB makar šest meseci, jer su svi tvoji rođaci svojim šalama mogu da pokvare isti status
– Već tri godine čekaš inspiraciju kako bi pokrenuo sopstveni blog…

Autor: Aleksa Milosavljević

Izvor : portal Kultiviši se