KOZOCID – Vida Ognjenović

Pozor! Pozorje! – piše Dragoljub Selaković

režija: Vida Ognjenović; scenograf: Geroslav Zarić; kostimograf: Ljiljana Dragović; kompozitor: Zoran Erić; dramaturg: Dragana Tripković; asistent reditelja: Zoran Rakočević; saradnica na scenografiji: Vladislava Munić Kanington; asistent kostimografa: Isidora Ceković; produkcija: Gradsko pozorište Podgorica (Crna Gora)

uloge: Presjednik: Milivoje Mišo Obradović; Profesor: Igor Đorđević; Risto Krstov: Mladen Nelević; Božo Dosije: Dejan Đonović; Stana: Dubravka Drakić; Rajko Stevanov: Simo Trebješanin; Učitelj Tadija: Pavle Ilić; Makanja: Goran Slavić; Novica Maksimov: Danilo Čelebić; Bajo Vaskov: Stevan Radusinović; Joka: Ivana Mrvaljević; Vukota Dukin: Miloš Pejović; Mara: Branka Femić Šćekić; Zorka: Jelena Simić; Jana: Katarina Krek; Marko Petrov: Omar Bajramspahić;  Duka Vukotin: Željko Caja Radunović; Desa: Maja Šarenac; Simo Gojkov: Dragan Račić; Krsto Ristov: Pavle Popović; statisti: Slavka Nelević; Jelena Odalović; Zoran Rakočević; Darko Bjelobrković; Novak Tomović

Ukoliko bi morali ili hteli da navedemo opus i nagrade koje je Vida Ognjenović do sada pregalačkim radom, u teatru, stekla u dosadašnjem radu, sigurno je da bi bilo malo prostora ako bi napisali tekst, reda veličine, npr. svih do sada objavljenih tekstova vezanih za prethodno i ovo Sterijino pozorje i vrlo verovatno da bi to bio samo uvod. Tako da je dovoljno reći da smo šeste večeri 64. Sterijinog pozorja imali privilegiju da gledamo najnoviju dramu “Kozocid” proslavljene i još uvek veoma aktivne legende teatra sa ovih prostora. Jedna od elementarnih odlika Vide Ognjenović je da sama režira svoje komade, prvenstveno prilikom praizvedbi, što je dragoceno, jer je sigurno da pisac najbolje zna šta je hteo da postigne sa nekim delom a takođe i retko jer je malo dramskih pisaca koji se usuđuju ili koji su dovoljno “pismeni” da se bave sa dva srodna ali veoma različita zanata. No, pošto nas je Vida Ognjenović već nebrojeno puta uverila da je izuzetak od uobičajenih klišea nismo bili iznenađeni da je vladalo ogromno interesovanje za sinoćnju predstavu Gradskog pozorišta iz Podgorice tako da je gledalište scene “Pera Dobrinović” u Srpskom narodnom pozorištu bilo, ne prepuno, nego nije više mogla ni igla da stane.

Foto: Branislav Lučić

I ovoga puta Vida Ognjenović nas vodi u “ljuti” crnogorski krš, okolinu Nikšića,  samo ne daleko u prošlost, kao ranije, već u vreme odmah nakon II svetskog rata, u doba obnove i izgradnje, u doba industrijalizacije i petoletki, direktiva i viših ciljeva, masovnog pretvaranja seljaštva u radničku klasu, u vreme pisanja nove istorije i stvaranja jednakih i jednakijih i svega onoga što odlikuje jednu totalitarnu ideologiju koja je svojom zaslepljenošću prokockala svoju istorijsku šansu. Za razliku od većine savremenih rediteljskih postupaka koje imamo priliku da vidimo na scenama u poslednje vreme koji se baziraju na autorskim projektima,  na fragmentarnosti, apsurdu, paralelizmu, ekspresionizmu itsl. Vida Ognjenović nam vraća priču i tradicionalne dramske postupke koji su, slobodno možemo reći, nepravedno zapostavljeni i gurnuti na margine u savremenom teatru. Znalački koristeći brehtijanski postupak uvođenjem “hora”, oličenog u “Boži Dosijeu”, (Dejan Đonović) koji nas odmereno sa prefinjenošću vodi kroz priču, koristeći zamrznute kadrove dok predstavlja pojedine likove, komentariše i najavljuje događaje Vida Ognjenović nam lagano razmotava ovu tragi/komediju koja bi zaista bila smešna da nije istinita. Sama priča je bazirana, na nesreću, na istinitim događajima i sadrži u sebi dokumentarističku građu prikupljenu od savremenika koji još uvek pamte ta “srećna” vremena kada su koze bile najveći neprijatelji i prepreka u razvoju socijalističkog društva. Lik “Bože Dosijea” nam, takođe, oslikava bitnu polugu vlasti iz tog vremena i jedan veoma karakterističan segment ondašnjeg društvenog uređenja, ne samo na ovim prostorima već diljem zemalja istočnog bloka na čelu sa SSSR-om, a bio je prepoznatljiv po dugim kožnim mantilima, koji se brinuo o MPV (Moralno Političkom Vaspitanju), u širokim narodnim masama poznat po skraćenicama u nazivu: NKVD, ČEKA, KGB, OZNA, UDBA, DB… koji su kasnije evoluirali u BIA, UBPOK, SAJ… sledstveno tome su prešli na sofisticiraniju pojavnost i ponašanje pa se danas mogu prepoznati po nabildovanim mišićima, tamnim naočarima i nekim nabudženim naborima ispod levih ramena u tesnim sakoima. Ovaj detalj nije jedini koji korespondira sa svremenim dešavanjima kako sama autorka reče na okruglom stolu: “…ne bih o ovome uopšte pisala da je ono danas samo daleka senka, da je to Spartakov ustanak, recimo, ili nešto slično. Naprotiv, ovo je sasvim nešto drugo i ovo je dokumentarni material koji je proistekao iz priča savremenika… mislim da se teatar ne može izvoditi kao amorfna umetnost, kao umetnost koja se ne dotiče društva, koja se ne inspiriše iz društvenih događaja. Međutim, nekada su te prilike veoma teške i čudne, gotovo nesnošljive tako da teatar mora da pribegava nekim drastičnim sredstvima, da govori izravno, da govori bez metafore i da bude propagandno. Mislim da teatar ima pravo da ostane teatar bez obzira na politiku, da se njome bavi na teatarski način, ja ne krijem, ovo je politička drama, ovo je drama o “kozocidu”, odnosno o ugnjetavanju svog mišljenja, ovo je drama koja traži od ljudi da budu ovce, da misle samo o travkama, šta će jesti, pognutih glava, da nikad ne vide niti gledaju u nebo…to naravno nije moguće i naravno ne bi trebalo niko na to da pristane. Ovo je drama o korumpiranju, o tome da se polako čovek privikava na sve pa i na “smicanje” koza ili pribegava “ovocokozu”, dakle dvoličnosti. Ta politička dvoličnost, ja mislim da je ona ubitačna po svako društvo i po svaki razvoj”.

Foto: Branislav Lučić

“Kozocid” se izdvaja od do sada viđenih predstava po još jednom bitnom elementu za Pozorište a to je scenografija. Prvi put samo na ovogodišnjem Pozorju imali priliku da vidimo pravu, da ne kažemo ozbiljnu scenografiju, koju potpisuje stari majstor, višestruko nagrađivani scenograf (oko pedset nagrada, sedam sterijinih) Geroslav Zarić. Zarić je postavljanjem strmih, stepenastih, belih ploča pored asocijativnosti na crnogroske vrleti, prirodno stanište plemenite vrste koza, razvio posebnu dramaturgiju prostora po kojem se glumci veru zajedno sa svojim blagom od koga žive a koje nerazumna vlast hoće da uništi. Takođe. nas slikovito asocira na hijerarhijske stepenice vlasti kojima se partijski kadrovi penju ili silaze. Ovo izuzetno rešenje je, po mišljenju ovog bednog piskarala, u mnogome olakšalo rediteljski posao te doprinela dinamici i lakoći postavljanja mizanscena.

Kostim Ljiljane Dragović je raznolik, potpuno u duhu epohe sa tačnim odrednicama u karakterizaciji likova i jasnim definisanjem pozicije u vladajućoj hijerarhiji koja je zadata vremenskim okvirom. Kada smo kod ovog momenta, mada će to neki definsati kao sitničarenje, preporučio bih većem delu ženskog ansambla da prilikom sledećih izvedbi povede računa o izledu kose jer nije prilično da u kostimu iz epohe na sve strane vrcaju izvučeni pramenovi i loše rasčešljane, savremene frizure uz časne izuzetke predsednice AFŽ-ea i “lajavice”Jane.

Kompozitor, Zoran Erić nije imao težak posao a u tome su mu pomogli sa dobro upamćenim gradivom stariji članovi ansambla koji su odrastali na tim revolucionarnim pesmama ili njihovim savremenijim obradama, što znači na zadovoljavajućem nivou.

Foto: Branislav Lučić

Kompaktni ansambl Gradskog pozorišta iz Podgorice, pored pomenutog Dejana Đonovića, predvođen doajenom jugoslovenskog teatra Mladenom Nelevićem (Risto Krstov) i žestokim, mladim snagama oličenim u liku Predsjednika (Milivoje Mišo Obradović) je bio izuetno raspoložen i ne veoma visokom nivou izneo ovaj, samo na izled, “laki komad”. Posebnu snagu i energiju im je dodao gost iz Beograda, po tekstu i matičnom pozorištu, Igor Đorđević (Porfesor) kome je ovo već drugo odlično pojavljivanje na ovogodišnjem Pozorju tako da je, po mišljenju potpisnika ovih redova, već “viđen” za Sterijinu nagaradu za glumačko ostvarenje”.

Sve u svemu jedna izuzetno dobra i kvalitetna predstava u kojoj je publika uživala što dokazuje i do sada najviša prosečna ocena: 4,66.