OŽALOŠĆENA PORODICA – Branislav Nušić

Polako ali sigurno se i ovo 63. Strijino pozorje približava svom finalu. Sedme večeri smo imali priliku da vidimo dve velike predstave nastale u nekim drugim produkcijskim uslovima, nekim drugim zemljama, na nekim srodnim jezicima… za razliku od većine do sada viđenih produkcija  na ovogodišnjem Pozorju za sinoćne se u pozorišnom žargonu kaže da su pravo pozorište. Sad koliko je to dobro ili loše pozorište zavisi od nekih drugih faktora ali da ovakve predstave mogu da nastanu samo u velikim, ozbiljnim produkcijama sa budžetima koji su za naša pozorišta naučna fantastika je činjenica sa kojim moramo da se sučimo i posebna je tema kojom ćemo pokušati da se bavimo nakon Pozorja. Pre nego što pređemo na priču o samim predstavama moram da naglasim da je jako bitno što smo imali priliku da vidimo ove i ovakve produkcije tek toliko da se podsetimo, a neki da prvi put vide da takvo pozorište postoji i da je moguće napraviti pozorišnu predstavu bez “štapa i kanapa”!

Foto: Branko Lučić

Prvo smo na delu imali priliku da vidimo “rusku školu”, ovoga puta sa autorskom ekipom iz Srbije ali nekako se čini da bi ovakvo tumačenje Nušića veoma slično izgledalo da je rađeno u okrilju bilo koje klasične, konzervantivne pozorišne škole. Osim nekih skupocenih scenografskih egzibicija za koja nismo sigurni da imaju preterano opravdanje malo toga posebnog smo imali priliku da vidimo. U katalogu Pozorja pronalazimo belešku sa Prvog jaroslavskog kanala objavljenu povodom premijere Ožalošćene porodice 14.12.2017 godine. … “u crnom-crnom gradu, u crnom-crnom pozorištu se sprema crna komedija. Crna komedija ima svoja pravila…” Ovaj komentar čini nam se najbolje oslikava ono što smo imali priliku, tokom ove skoro trosatne epopeje, da vidimo u kojoj se publika a izgleda i reditelj nije baš najkomotnije osećao.

Ponekad se dešava da pogledate neku predstavu ili film u kome je sve na svome mestu, svi uzusi, sva pravila su ispoštovana ali je sve nekako previše tačno i prazno, jednostavno rečeno sve je nekako “sterilno”, nema dušu. Da li se reditelj prepao grandioznosti prvog i najstarijeg teatra u Rusiji ili nije mogao da probije neke barijere jezičke ili zanatske nismo sigurni, samo nam se čini da je problem upravo to gore citirano, da se sve što se dešava na sceni ostaje u okviru, već viđenih, stereotipa i pravila.

Foto: Branko Lučić

Glumačkom ansamblu ne možete da nađete neke preterane zamerke. To je iskusan, disciplinovan, precizan ansambl koji poštuje i ispunjava sve postavljene mu zadatke, klasična ruska škola glume po “Sistemu” Stanislavskog u kome je reditelj Bog i vrhovni komandant. Takav odnos  može da prija u početnom delu procesa rada na predstavi, međutim kada dođete do onog finog brušenja kada glumac treba da vam donosi svoje viđenje lika i odnosa na sceni odgovora nema a to je čini se problem koji Nešković nije uspeo da prevaziđe. Po pričama koje sam pre puno godina ima priliku da čujem od nekih znamenitih pozorišnih ljudi sa ovih prostora koji su takođe imali priliku, davnih dana, da rade ili sarađuju sa “ruskom školom” mlađahni Nešković nije prvi kome se to desilo.

Sam početak predstave je bio obećavajući sa uvodnim songom u izvođenju Kusturicinog “No smoking orchestra” i apsurdnom scenom prilagođavanja gabarita mrtvačkog sanduka motornom testerom nečemu što bi trebalo da bude grobnica međutim za sve nakon toga možemo da kažemo da je previše rastegnuto i statično. U pojedinim trenutcima se činilo da prisustvujemo atmosferi koja je najčešća u vojnim formacijama većeg brojačanog sastava, da pojasnim, glumci stoje ili čekaju da bi trčali a zatim trče da bi čekali. U prilog tome primećujemo da dobar deo publike posle predugog prvog dela predstave se nije vratio u veliku salu “Jovan Đorđević “ a primetan deo je tokom drugog dela takođe napustio predstavu. Takav potez ne opravdavamo iz pristojnosti ali sama činjenica da se to desilo govori o stavu publike prema viđenom. Takođe mislim da eventualni prigovori na to da se u originalnoj postavci koristi rotacija koja ovom prilikom zbog neispravnosti nije bila u funkciji nemaju utemeljenje u tome da bi samo izvođenje bilo drastično bolje.

Foto: Branko Lučić

Svetla tačka u ovoj poprilično crnoj tamosferi je bio fascinantan dizajn svetla sa kojim su podvlačeni pojedini segmenti predstave ali su na nesreću i oni ostali u domenu vizuelnosti.

Kao zaključak mislim da bi najadekvatniji bio citat znamenitog novosadskog kantautora: “Džaba vam novci moji sinovci…”

Ps. Ocena publike za predstavu – Kepler – 452 B – 3,94

 

Za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković