PRAVDA ZA VETRENJAČE

„DON KIHOTE OD MANČE“ –  po motivima romana Migela de Servantesa;  reditelj: Slobodan Skerlić; autor teksta: Milena Depolo; kostimograf: Milica Grbić Komazec; scenograf: Jasna Saramandić; kompozitor: Irena Popović; scenski pokret: Jovana Rakić ; igraju: Saša Latinović, Danilo Milovanović, Slavica Vučetić, Slobodan Ninković  Jelica Gligorin, Dejan Šarković , Aleksandra Lazin.

Remek-delo španske i svetske književnosti, najviše objavljivana i najprevođenija knjiga na svetu posle Biblije, kamen temeljac zapadnoevropske književnosti,  Don Kihot, je ničim izazvan postao u poslednje vreme dominatna tema na novosadskim pozornicama. Pažljivom oku redovnog pratioca kulturnih događanja srpske Atine nije promakao podatak da su se u zadnjih godinu dana pojavile tri predstave, pozorišnim rečnikom, tri tumačenja ovog neshvaćenog idalga (najniže plemstvo u Španiji i Portugaliji srednjeg veka).

Ovaj čudan niz je otpočeo pre tačno godinu dana kada je s teškom mukom izvedena premijera “Don Kihot – Šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva”, produkcija Studentski kulturni centar – Fabrika, u režiji Zlatka Pakovića sa relevantnim gostujućim pozorišnim imenima u glavnim ulogama (Nikola Đuričko – Don Kihot, Boris Milivojević – Sančo Pansa). Ovaj brehtijanski poučak (lehrstück) u Pakovićevom maniru se nije nešto preterano igrao, mislim da je nakon jedne reprize “skinut” sa repertoara, da li zbog politike ili zbog finansija (zvanična verzija) “vrag bi ga znao”?!  Početkom marta ove godine u Ujvideki szinhazu smo imali priliku da se, iz “druge ruke”, ponovo družimo sa slavnim ali nesrećnim vitezom. „Don Kihot – Secod Hand“ u režiji gosta Sardara Tagirovskog se takođe nije proslavio, bar po mišljenju ovog piskarala. Čini se da je ta priča nedorečena a psihoanalitičko preispitivanje svakog pojedinca i njegovih junaka iz mladosti su mogli da se upakuju i bez zlorabljenja znamenitog španskog dueta.

Konačno, godinu i sedam dana kasnije, 29.04.2018. u Pozorištu mladih, svetla pozornice je ugledao “Don Kihot od Manče”, u režiji Slobodana Skerlića, novosadskoj publici poznatijeg po svojim filmskim nego pozorišnim ostvarenjima.

Foto : Pozorište mladih

Moramo, odmah, priznati da je ova postavka najpribližnija originalu te da je dramaturg, Milena Depolo, uradila svoj posao uz dužno poštovanje Servantesa. Nezahvalna uloga pozorišnog  kritičara je upravo u tome, kao što je to slučaj ovoga puta, kada naiđete, upravo, na ovakav komad, tačnije, ovaku postavku. Iskreno rečeno, sve je tu, sve je na mestu, sve je dobro ali mu nešto nedostaje da bude odlično. Sa druge strane, poznavajući aktere sigurni ste da to može da bude više nego što smo imali priliku da vidimo na premijeri. Da li je problem u ne dovoljnom poznavanju reditelja i ansambla, ovo je prva Skerlićeva režija u Pozorištu mladih,  ili u nečem drugom nismo baš sigurni.

Sve u svemu, sa izuzetkom Danila Milovanovića, za koga možemo reći da je brilijantan u ulozi štitonoše Sanča Panse, sve ostalo, viđeno te večeri ostaje na nivou prosečnosti. Saša Latinović, koga pamtimo po nizu odličnih ostvarenja,   dečijih i dramskih uloga kao da nema dovoljno prostora da ispriča svoju priču do kraja, kao da ga žulja uloga viteza. Jelica Gligorin kao Vojvotkinja, Slobodan Ninković kao paroh i Dejan Šarković kao Samson Gagrica (komšija, suparnik i vitezov prijatelj) su samo u pojedinim momentima uspevali da iskoče iz monotonog prepričavanja sa unapred poznatim, tužnim krajem. Slavica Vučetić, vitezova nećaka Antonija Kihana u nekoj nedefinisanoj pank verziji srednjevekovne usedelice/šiparice iskače iz proseka brzinom izgovorenog teksta na granici nerazgovetnosti i frizurom koja se čini da je zalutala u vremenu i prostoru u kome se nalazi. Ovom piskaralu će ostati ne shvatljivo kako reditelja nisu zaintrigirala par incidentnih detalja, koja su uspela da pridobiju naklonost publike u vidu smeha i pokušaja aplauza na otvorenoj sceni, i navela ga da se upusti u  potragu za probitačnijim rešenjima. U prilog tome navodimo nesrećno spadanje pantalona Sanču Pansi sa kojim se mlađahni Milovanović nosi kao da je to nešto najnormalnije i izrežirano; drugi je tempo koji se dobija kada se u priču uplete improvizovano Šarkovićevo bubnjarsko umeće kao muzička podloga. Logično se nameće pitanje da li muzička podloga (u korektnoj izvedbi Dulsineje – Ane Lazin, violončelo) koja uporno radi na uspavljivanju publike nas vodi u suprotnom smeru od željenog. U ovom slučaju ne možemo da odgovornost prebacimo na kompozitora Irenu Popović koja nas je pre nekoliko dana uverila da barata sa svim vrstama muzičkih žanrova u zavisnosti od toga šta reditelj traži, ovde mislimo na njenu saradnju sa Urbanom na Hasanaginici.

Foto : Pozorište mladih

Pred kraj moramo pomenuti tačna, funkcionalna rešenja kostima Milice Grbić Komazec i scenografa Jasne Saramandić koja bi i u nekim drugim scenskim razigravanjima pružila adekvatnu podršku.

Zaključujući ovaj prikaz možemo konstatovati da su po odgovorima koje smo mogli da naslutimo nakon još jednog simptomatičnog tumačenja legendarnog viteza da su za sve krive vetrenjače koje ipak samo rade svoj posao pa samim tim teško da napadajući na njih možemo da dođemo do rešenja. Iz kuloarskih izvora smo doznali da je uprava imala za cilj da na scenu postavi još jedno dramsko delo iz lektire za srednjoškolce pa je vrlo moguće da je i to “vezalo ruke” Skerliću koga pamtimo po nekim drastičnijim, doduše filmskim rešenjima. Mišljenja smo da ukoliko je to tačno da ovakav pristup nije način kojim će se odbraniti postojanje dramske scene u Pozorištu mladih od političkih i političarskih dušebrižnika već da se mora raditi na privlačenju, prvenstveno mlađe publike kroz aktuelne teme koje intrigiraju tj. provociraju istu.

Foto : Pozorište mladih

Sve u svemu nadamo se da sa ovim prikazom neće g. Skerlić biti mnogo razočaran već da će se uskoro vratiti i pokazati nam u punom sjaju svoja pozorišno/rediteljska umeća a uvereni smo da ih poseduje.  Srednjoškolcima ipak preporučujemo da pogledaju ovu postavku “Don Kihotea od Manče” u Pozorištu mladih jer će ako ništa drugo moći da se pristojno upoznaju sa sadržinom ovog antologijskog dela pa neće morati da čitaju ovu obimnu lektiru, što je priznaćete čest sličaj.

 

Za vojvodjanske.rs piše : Dragoljub Selaković