PRVA NOĆNA UTAKMICA U NOVOM SADU

Listajući listove stare novosadske štampe, možete naleteti na svakakve zanimlјivosti, a jedna od njih je svakako i kada je odigrana prva fudbalska utakmica pod osvetlјenjem u Novom Sadu. Pojedinosti o ovom “istorijskom” događaju, koji je pobudio zaista veliko intresovanje i među onim Novosađanima koji nisu mnogo marili za fudbal. Na mestu gde se danas nalazi kompleks zgrada na Keju, a gde se nekada nalazila zgrada Svilare, nalazilo se u međuratnom periodu i fudbalsko igralište “Radničkog”, kluba koji je u ono vreme bio veliki suparnik Vojvodini. Želeći da obeleži završetak radova na izgradnji stadiona, koji je imao pokrivenu tribinu sa oko 1.300 sedišta, i mogao da primi između 6.000 i 7.000 gledalaca, agilna uprava “Radničkog” došla je na ideju da organizuje 1932. godine, prijatelјsku međunarodnu fudbalsku utakmucu između beogradske “Jugoslavije” i “Ferencvaroša” iz Budimpešte.

Novosadski navijači posle utakmice 1936.

Bio je prvorazredni fudbalski spektakl, koji je još više dobijao na značaju i atraktivnosti, zbog činjenice što je održan u neobičnom ambijentu. Te novosadske letnje večeri na stadionu “Radničkog” okupio se rekordan broj gledalaca. Blizu 7.000 Novosađana jedva se smestila oko terena, koji je bio osvetlјen žućkastom svetlošću, ne baš mnogo jakih sijalica. Organizatori su se pobrinuli da stvore fudbalerima i gledaocima što bolјe uslove, ali se i pored toga događalo da oni koji su bili na jednoj strani terena, nisu videli šta se događa na suprotnoj! Začudo, igračima to nije ni najmanje smetalo, jer su i jedni i drugi demonstrirali sve bogatstvo svog “zanata” i oduševili Novosađanje. Nekadašnji sportski novinar i saradnik Radio Novog Sada Franja Valok, bio je jedan od aktera tog nezaboravnog događaja. “Mislim da Novosađani nisu slučajno izabrali tim “Jugoslavije” da bude partner izvrsnoj mađarskoj ekipi, koja je tada bila jedna od najbolјih u Evropi. Naime, mi smo već imali prilično iskustva u igranju noćnih utakmica, jer je naš stadion jedini u zemlјi bio osvetlјen”. Tada daroviti Valok, koji je sa 18 godina bio najmlađi prvotimac beogradske “Jugoslavije” i kandidat za državnu reprezentaciju, imao je te večeri veoma nezahvalan zadatak. Sticajem okolnosti on je morao da preuzme poziciju centar-halfa, a po tadašnjim shvatanjima fudbalske igre, jedno od najvažnijih mesta u ekipi. Da čitava stvar, po tada mladog Valoka bude još komplikovanija, od njega se očekivalo da bude glavna “kočnica” čuvenog trija “Ferencvaroša” (Takač II, Turan, Todi), koji su bili “strah i trepet” za protivničke odbrane. “Srećom, sve se dobro završilo” – seća se Valok. “U oči utakmice prišao mi je tadašnji savezni kapiten, Boško Simonović i rekao da svaku loptu spustim dole, jer su mađari bili pravi majstori u igri glavom. Moji drugovi i ja poslušali smo ovaj savet i na kraju smo posle velike borbe, uspli da savladamo renomiranog protivnika sa 2:1.” Na ovoj utakmici bilo je dosta komičnih trenutaka, koji su izazvali opšti smeh prepunog gledališta. Naime, pošto su sijalice bile prilično slabe da bi mogle osvetliti čitav teren sa uglova terena, na visoke stubove koji su ukopani uzduž igrališta, razapeta je žica sa nekoliko sijalica koje su se nalazile visoko iznad terena. Pošto je i pored toga vidno polјe bilo ograničeno i nismo mogli da pratimo let lopte kada je letela iznad sijalica, i mi i gledaoci “odgonetali” smo gde će se pojaviti u vidokrugu. Naročito je bilo “veselo” kada su golmani degažirali, pa je loptu za trenutak “gutala pomrčina” i najčešće padala tamo gde smo je svi najmanje očekivali.

 

Za vojvodjanske.rs piše Zoran Knežev

Nastavak priče pročitajte u knjizi „Novi Sad prošlost u pričama“… koju možete poručiti putem meila: zoranknezev@gmail.com…ili na broj telefona 064/1258337