STVARALAC SA NEKOLIKO BIOGRAFIJA ( I deo)

Pripremajući se za razgovor sa aktuelnim direktorom Srpskog narodnog pozorišta dr Zoranom Đerićem najteže mi je bilo kako da počnem tj. kako da ga predstavim… kad pomente njegovo ime u krugovima „kulturnjaka“, jer ne možemo da se ograničimo samo na poznavoce pozorišta, sigurno ćete dobit nekoliko različitih odgovora… zato što se ovaj vrbaški novosađanin (Bačko Dobro Polje; 1960), bavio i bavi se različitim delatnostima u kulturi… koliko ja znam, prvo se pojavio kao pesnik, zatim kao književnik, književni kritičar, teatrolog, prevodilac (doktorirao svetsku književnost u Poljskoj) bio direktor Pozorišta mladih (dva puta), već sam pomenuo sada je direkor SNP-a, urednik više različitih časopisa … urednik izdavačke delatnosti Kulturnog centra, Sterijinog pozorja… profesor na fakultetu… sigurno sam nešto preskočio!

…reci mi Zorane šta bi ti naveo kao svoje zanimanje ili kako bi ti sebe predstavio, šta bi ti, od svega, istakao, šta bi rekao da jesi… sve to ili još po nešto?

Obično, upravo zbog toga što sam se bavio, u različitim periodima svog života i rada, različitim stvarima a nekim i paralelno, ja imam nekoliko biografija koje vodim odvojeno, da ne bi bilo zabune…tako da kad se bavim književnošću onda isključivo dajem književnu biografiju… činjenica je da sam dosta na tom polju radio, tu sam od početka, od osamdesetih godina pre svega kao pesnik a posle kao književni kritičar i kao neko ko je doktorirao iz te oblasti… objavio sam dosta knjiga1 koje se bave pre svega emigracijom, slovenskom emigracijom…to je neka… moja tema kojom se bavim, odnosno to je termin koji sam “patentirao”, to je bezdomnost2, ja sam to nazvao poetikom bezdomnosti, budući da je taj termin mnogo jači kad je u pitanju književnost, on pored sociološkog, ekonomskog a često i političkog predznaka ima i poetički izraz. Nije svejedno gde i kako pisci stvaraju, pod kakvim uticajima nastaju njihova dela tako da sam o objavio jednu studiju “Poetika bezdomnosti”, tom temom sam se puno bavio a mislim da ću se i dalje baviti pošto sam skupio veliku građu iz te oblasti koja je, bukvalno, neiscrpna… objavio sam i nekoliko antologija koje se vezuju za to… prvo je bila Poljska, posle Ruska… nedavno sam objavio i Srpske pesnike “bezdomnike” budući da je fenomen bezdomnosti nastao u dvadesetom veku. Istovremeno sam, jako rano, “ušao” i u pozorište… ’88 godine sam postao Upravnik Pozorišta mladih, tako da i tu… evo imam tridesetak godina pozorišnog staža. U početku u lutkarskom pozorištu, pozorištu za decu, sada i Srpskom narodnom pozorištu, to je neka kruna mog bavljenja pozorištem…

…ti si se puno bavio lutkarstvom… o lutkarstvu si objavio nekoliko studija…

Da, puno sam se bavio lutkarstvom, objavio sam nekoliko zbornika, u redakciji sam časopisa “Niti” koji je jedini naš časopis posvećen umetnosti lutkarstva. Mislim da je to važno zato što je to segment koji je prisutan već više od osam decenija kod nas a nije dovoljno propraćen ni vrednovan…

…mi smo u tom segmentu pozorišnog života puno postigli, interesantno je da u odnosu na to, koliko je taj segment, skrajnut od očiju javnosti, ovde u Novom Sadu smo imali nekoliko veoma značajnih autora koji su na svetskom nivou ostavili dubok trag, međutim kao što to obično biva, npr. sa animiranim filmom, to je sve u nekom budžaku… jednostavno, nije nam interesantno…

…zaboravlja se da je i Dejan Mijač napravio jednu, odličnu, lutkarsku predstavu, upravo u Pozorištu mladih. To je predstava koja je rađena po tekstu Dobrice Erića, koja je ušla u mnoge antologije lutkarstva budući da su lutke vrlo specifične, rađene su od drveta po uzoru na naše narodno lutkarstvo, na našu narodnu radinost i umetnost… lutke je radio, dugogodišnji, majstor lutkarstva iz Pozorišta mladih, Šandor Sarvaš – Šanjika. Ja sam imao priliku da otvorim izložbu njegovih radova, lutaka, kad je on otišao u penziju,mislim da živi na Telepu…tako da zaista ima puno stvari koje su zaboravljene a oni koji su se jednom pojavili u lutkarstvu nisu to zaboravili ali… tako da ima puno umetnika koji su počeli u lutkarskom pozorištu a kasnije su se afirmisali u nekom drugom.

Posle toga sam napravio malu pauzu, otišao u Poljsku, tamo sam bio skoro pet godina ali sam nastavio da se bavim pozorištem, sa svojim studentima Slavistike sam tri puta godišnje radio predstave. Radili smo uglavnom predstave vezane za teme Božića, Uskrsa ali i Đurđevdana… znači na teme vezane za velike Hrišćanske praznike, takođe smo pokušali da studentima, naravno i drugima koji su to gledali, predočimo nešto od tih običaja koji su vezani za naš narod od davnih vremena, čak od prehrišćanskih … time smo se puno bavili. Ja sam tim povodom napravio nekoliko tekstova, nešto sam čak i režirao u to vreme, to je kasnije rezultiralo da sam objavio dve antologije, kad sam se vratio, jedna je “Božić u srpskoj književnosti” a druga “Vaskrs u srpskoj književnosti”koje je objavio Dnevnik. To su bile, ako ne prve onda među prvim, tematskim antologijama kod nas jer sam bukvalno, radeći sa studentima u Poljskoj skupio gomilu građe i čudilo me da tako nešto kod nas nije postojalo. Kad sam se drugi put vratio u Pozorište mladih, 2006 godine, predložio sam da radimo nešto što takođe, ranije, pre toga nikada rađeno a to je Božić, predstavu o Božiću po tekstu Ranka Risojevića. To je bila prva predstava na tu temu u Pozorištu mladih a verujem i na ovim našim prostorima. Prvo sam hteo da napravimo Vertep ali je to bilo nemoguće zato što je ta tradicija kod nas odavno zaboravljena pa smo jedva uspeli da nađemo neku, kao Crkvu-Vertep, koja je bila zaostala u nekom budžaku pa je onda naš scenograf napravio po tom modelu Crkvu a ja sam kupio igračke, kad sam bio u Bratislavi, tamo sam kupio plastičnog Isusa (bebu) i sve te ostale potrebne likove, Majku, Oca, Mudrace i sve ostalo… pa smo napravili sve to u nekom kao Vertepu, to je sve bilo u holu Pozorišta mladih… deca su sa znatiželjom gledala šta je to… šta se tu dešava… unutra smo u sali imali dramsku predstavu o svim tim običajima koja se, na žalost, nije dugo održala upravo zbog nekih, ja mislim, predrasuda koje su postojale među zaposlenima a Boga mi i među publikom koja nikako nije mogla da prihvati da i to može da bude pozorišna tema… znači tom tematikom sam se bavio više puta na različite načine.

Posle toga sam objavio više antologija koje su bile uglavnom vezane za određeno pesništvo… ili Rusko ili Poljsko ili Srpsko i napravo sam jednu svoju antologiju, zove se Slovenska čitanka u kojoj sam objavio izbor tekstova i prevoda pesnika slovenskih književnosti koje sam prevodio u poslednjim decenijama. Ona je naišla na lep prijem u Poljskoj jer sam tamo objavljivao, svojevremno, poeziju i prozu, čak i neke oglede, u njoj sam predstavio vrlo različite autore, najviše Poljskih i Ruskih ali ima tu i Čeških, Bugarskih, Beloruskih, Ukrajinskih… uglavnom sam prevodio pisce, iz gotovo svih slovenskih zemalja… upravo zbog toga se kod mene prepliću te sfere književnosti i pozorišta.

Profesionalno sam više od polovine radnog staža proveo u pozorištu, jedno vreme sam bio urednik časopisa “Scena”, četiri godine…  bio sam pomoćnik direktora Sterijinog pozorja. Ostao sam kao urednik izdavačke delatnosti u Pozorju jer mislim da tu imam dosta iskustva, evo ove godine će biti “Nova Slovačka drama” i još nekoliko knjiga…prošle godine smo objavili “Novu Srpsku dramu”, nekoliko važnih disertacija iz oblasti dramaturgije, sada se trudimo da ojačamo izdavačku delatnost sa mladim teatrolozima jer je primetno da se poslednjih godina pojavljuje sve više mladih doktora teatrologije, vrlo zanimljivih tema kojima se oni bave pa smo odlučili da im damo pravu šansu…

… to je ono što nedostaje srpskom pozorištu u poslednje vreme, odlaskom velikih imena teatrologije sa scene, silom prilika, to su neke neumitnosti na koje ne možemo da utičemo, osetio se prazan prostor na tom polju. Ipak u poslednje vreme su počeli da se pojavljuju mlade, nove snage predvođene Mikijem Radonjićem, aktuelnim direktorom Sterijinog pozorja, konačno dobijamo mlade, dobro potkovane ljude i na tom polju jer ma koliko mi to želeli nema kvalitetnog pozorišta bez adekvatne podrške na teorijskom, dramaturško-teatrološkom planu…

…pa jeste, to je činjenica i mi upravo na tome radimo. Mi smo jedina zemlja u okruženju i šire u Evropi koja nema Pozorišni institut. Bilo bi logično da taj Pozorišni institut postoji i da bude pri Sterijinom pozorju, ovde u Novom Sadu, zato što znamo da je iz ove sredine Sterija i čitav niz drugih bitnih autora… Stefan Stefanović koji je sahranjen tu pored Uspenske crkve, živeo je u Miletićevoj ulici, tu imamo i čitav niz pisaca koji su iz ove sredine, dramskih stvaralaca pre svega i logično bi bilo da Pozorišni institut bude konačno pokrenut ovde u Novom Sadu. Mi već dve godine radimo na tome, okupila se jedna ekipa teatrologa oko Sterijinog pozorja i Pozorišnog muzeja Vojvodine, do sada smo objavili dva zbornika, prvi je bio “Sterija na Sterijinom pozorju” a drugi je “Savremeni srpski pisci na Sterijinom pozorju” i nastaviće se i sledeće godine sa tom praksom, želimo da se vidi da postoji potencijal i da je potrebno Sterijinom pozorju da ima takav institut koji bi se bavio svim problemima koji su vezani srpsku dramsku književnost i za pozorišnu umetnost. Tako da je to jedan jako važan segment da moramo istrajati u tome da konačno dobijemo instituciju koja će se baviti pozorištem na pravi način.

Srpsko narodno pozorište je, takođe, aktiviralo izdavačku delatnost više nego što je to ranije bio slučaj. Objavili smo prošle godine monografiju Dejanu Mijaču, (autor je Darinka Nikolić) ,zanimljivo je pomenuti, da je to prva monografija o Mijaču, što je čudo ako znamo kakav je reditelj u pitanju. Ta monografija je imala lep odjek, imali smo dosta promocija… planiramo da uradimo monografiju Ljuboslavu Majeri, to je u pripremi, već je skoro gotova, što se tiče tekstova… Urađena je, konačno, Enciklopedija Srpskog narodnog pozorišta, skupljena je građa… ima preko dve hiljade odrednica i sada se to priprema, obrađuje i nastojaćemo da je objavimo u dva ili tri toma, što zavisi od finansijskih mogućnosti, do 2021 godine. Imamo u pripremi tri knjige koje treba da objavimo do kraja ove godine a vezane su za istoriju srpskog pozorišta, našeg Srpskog narodnog pozorišta ali i pozorišta uopšte, znači da su u pitanju istorijske teme i te tri knjige su već pripremljene, već su obezbeđena sredstva od grada. Planiramo, da u narednom period objavimo nekoliko monografija vezano za jubileje Opere i Baleta i naravno Drame, nadamo se da ćemo uspeti da do 2021, konačno, napraviti monografiju Srpskog narodnog pozorišta, koje do sada nije bilo. Takođe imamo nameru da ponovo pokrenemo list “Pozorište” koji bi izlazio periodično, od premijere do premijere, u različitom obimu u zavisnosti od finansijskih mogućnosti i naravno materijala kojim se bavi, znači da prati premijere i da se pojavljuje kao prateći program. To nam je plan i nadam se da ćemo uspeti da tu delatnost unapredimo u narednom periodu…

…sa tobom bi moglo o pozorištu i književnosti da se priča danima i noćima ali ćemo ovaj razgovor ipak morati da skraćujemo… no da se vratimo tvom operativnom radu, nisam nešto preterano pominjao u uvodu, ti si i profesor… o uređivanju smo pričali ali mene zanima baš taj operativni rad, tvoja iskustva… bio si dva puta direktor Pozorišta mladih, sada si skoro dve godine na čelu Srpskog narodnog pozorišta, koliko ti taj operativni rad oduzima snage i vremena da se posvetiš toj studioznoj delatnosti kao što je književnost, književnom radu, ti si jako aktivan i u Društvu književnika Vojvodine… znam da je to teško, kako uspevaš u svemu tome?

Pa ja sam svesno, na neki način potisnuo sve to, moj književni rad, u drugi plan kad sam prihvatio da budem upravnik Srpskog narodnog pozorišta.Činjenica je da je taj period V.D. stanja, od godinu dana, vrlo nezgodan zato što nemate perspektivu a očekuje se da sve, preko noći promeni, što je nemoguće… budući da je u SNP-u veliki broj ljudi, to je vrlo složena organizacija, tu postoji mnogo segmenata koji su povezani ali i vrlo specifični, svaki na svoj način. Zaista je potrebno neko vreme da bi se to sve fizički upoznalo… i zgrada i svi problem sa kojima se jedno pozorište, tog gabarita, susreće. Sve to mi znamo samo iz nekih priča jer kad gledamo neku predstavu mi ne vidimo šta sve iza te predstave stoji, šta je svemu tome prethodilo, kakvi su problem sa prostorom, kakvi problem sa nekim drugim okolnostima u kojima se pozorište danas nalazi a nalazi se u problemima kao i sva ostala pozorišta kao i uopšte kultura. Prvo je tu na snazi zabrana zapošljavanja i limitiran broj zaposlenih, imamo najviše problema oko toga. Nama odlaze ljudi a nemožemo da zapošljavamo druge tako da nam pojedini segmenti ostaju nepopunjeni i imamo problema, moramo da angažujemo honorarce, da plaćamo iz sopstvenih prihoda onda moramo da opterećujemo budžet da nekim drugim stvarima da bismo to pokrili tako da je to nešto sa čim se borimo već dve godine, naravno to je svakodnevna borba i briga… tu nema ni subote ni nedelje, ja od kako sam u pozorištu nisam išao ni na godišnji odmor, čak ni formalno nisam odlazio jer sam stalno bio u pozorištu ili sam bio službeno odsutan.

Ljudi ne shvataju, pogotovo laici, da je po standardima na jednog glumca ili da kažemo umetnika, operskog pevača, baletskog umetnika… ja sam se time posebno bavio pošto sam ekonomista koji se bavi pozorištem, za rad jednog kreativca potrebno  je najmanje pet ljudi koji ga opslužuju. To je svetski standard, znači ako pozorište ima dvadeset umetnika,glumaca, pevača… mora da bude zaposleno najmanje još 100 do 120 ljudi, tu se podrazumeva tehnika, administracija, obezbeđenje, razne specijalnosti, šminkeri, vlasuljari, obućari, krojači, stolari… to je prateći organizam neophodan za funkcionisanje… danas Srpsko narodno pozorište ima…

…sto i trideset ljudi ima u tehnici, bilo je ranije više ali su otišli, međutim nama je danas problem što se nama osipaju, pre svega, zanati, zanatlije koji su vrlo specifični. SNP je ranije imao jako dobru i mušku i žensku krojačnicu, garderobu, obućare…mi sada imamo jednog čoveka u obućarnici i jednog penzionera, u krojačnici takođe imamo smanjen broj ljudi, šminkeri nam takođe nedostaju…

…ali to su neophodni ljudi. Da li kombinat SNP-a još uvek postoji, ljudi ne shavataju koliko je kombinat bitan za funkcionisanje SNP-a…

…kombinat postoji i dobro je da uspevamo još uvek da ga opremamo i održavamo na pristojnom nivou, nekako uspevamo da kupujemo nove mašine tako da može da bude funkcionalan. Sada radi više nego ranije ali je stvar druge prirode, zanatske stvari su tu jako bitne a one moraju da se rade ručno, recimo,tapetara više nemamo i još nekih specifičnih zanata, sada imamo problem sa vajarima, mi smo imali, do skoro, dva vajara koji rade sve to što je potrebno, prepariranje i slično… jedan je otišao u penziju a drugi je postao šef kombinata, Piškurić, sve više se bavi scenografijom a sve manje konkretnim stvarima, onim što nam je neophodno. Mi smo sada angažovali dva mlada umetnika, vajara, koji rade na honorar, nisu nam dozvolili da ih zaposlimo kada je otišao drugi… oni ne shvataju da se takva zanimanja moraju gajiti, morate ih naučiti na licu mesta… jer nema škole za njih i ako nisu u praksi, ako nisu od početka uključeni to se jednostavno izgubi, ne mogu da nauče, te i takve ljude ne možete da iznajmite ili da ih dovedete sa strane jer ih jednostavno, nema…

…tek kad se uđe u srž problema se shavti koliko je značajno što u Bugarskoj postoji NATFIZ3 u okviru koje se školuju, pored glumaca i reditelja, ljudi od zanata za sva ostala pozorišta u zemlji. To je sigurno jedan od razloga što u Bugarskoj ima drastično veći broj pozorišta nego kod nas. U Bugarskoj u svakom gradiću od 20-30 hiljada stanovnika postoji bar lutkarsko pozorište a mi ovde nešto pričamo o kulturi… (nastavak u drugom delu)

 

  1. “dosta knjiga” u ovom slučaju znači, po onome koliko je ovo piskaralo uspelo da pobroji, je preko pedeset knjiga poezije, studija, antologija, teatroloških studija uz to i petnaestak prevedenih knjiga sa poljskog i ruskog. U navedeno se ne računaju eseji, članci, kritike i sl. objavljeni u različitim časopisima.
  2. „Dom i bezdomnost u poeziji XX veka, na primeru ruskih, poljskih i srpskih emigrantskih pesnika“, naslov disertacije sa kojom je Z.Đ. doktorirao.
  3. Националната академия за театрално и филмово изкуство – nacionalna akademija za pozorišnu I filmsku umetnost

 

Ispeci pa reci –za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković