SVEDOBRO – Stevan Vraneš

Pretposlednje večeri ovogodišnjeg Pozorja smo imali priliku da vidimo takođe dve predstave koje se ovoga puta bave univerzalnim temama a koje u fokusu imaju životne probleme i nisu striktno vezane za okruženje u kome su nastale već se veoma lako mogu transponovati u bilo koju zemlju na planeti Zemlji na prelomu milenijuma u kojem mi, obični smrtnici, eto imamo priliku da živimo.

 Koliko je nezahvalna uloga igrati na samom početku,otvaranju nekog festivala kao što je Sterijino pozorje još je teže i nezahvalnije igrati poslednje veče u takmičarskoj konkurenciji. Tu „čast“ već drugi put u poslednje tri godine ima užičko pozorište, sa druge strane imajući u vidu situaciju i uslove u kojima nastaju predstave, u svim pozorištima ispod Save i Dunava, u tri sezone biti dva puta u zvaničnoj selekciji Sterijinog pozorja je podvig koji se garniči sa herojstvom. No, to su pitanja kojima ćemo se baviti nekom drugom prilikom pa je red da prozborimo o viđenom.

Foto : Braislav Lučić

Drama Stevana Vraneša je u neku ruku slična sa većinom viđenih predstava, proizašla je iz pera mladog autora koga nismo imali priliku ranije da vidimo uprizorenog na sceni, sa druge strane je posebna jer je to njegov prvi napisan tekst posle diplomiranja na dramaturgiji (FDU Beograd) još pre petnaestak godina. U međuvremenu se bavio nekim drugim, sličnim ali profitabilnijim poslovima u kojima je ostvario zavidne rezultate. Namerno neću da kažem uspeh jer se, po mišljenju ovog piskarala, o tome i radi u ovoj, životnoj, priči: Šta je to što mi, svaki pojedinac, doživljava ili smatra da je uspeh?  Šta  to znači biti srećan, zadovoljan, u kom životnom dobu, sa kojom količinom spoznaje o slobodi, uostalom šta je to sloboda???  U toliko se ne slažem sa nekim pozorišnim „znalcima“ da je ovo priča o nama danas u Srbiji, ili nekim zemljama u okruženju. Ova priča je vrlo bliska i moguća i na Aljasci, i u Kini, i u Južno Afričkoj Republici… Iz razgovora na okruglom stolu sam zaključio da je to u suštini vrlo autobiografska priča jednog, mladog, po mišljenju drugih, uspešnog, poslovnog čoveka kome se smučilo i kako se to u žargonu kaže „malo mu je pun kufer“ od tog „uspešnog“ pa se vratio svojim počecima. Vratio se na teren sa čime je, u suštini, želeo da se celog života bavi, samo, na nesreću, od toga ne može da se živi. To što nam pisac priča iz pozicije uspešne a razočarane žene i to što se u svom bekstvu od, licemerja, zabluda, izneverenih očekivanja,bivših ljubavi i bivših nadanja…, bavi uzgajanjem lavande, proizvodnjom „bahovih kapi“, zdravom hranom, jogom a ne pisanjem darama, što je Vranešovo životno opredeljenje,  je samo lucidno i dobro zametanje traga, „da se vlasi ne dosete“?

Foto : Braislav Lučić

Reditelj, Nemanja Ranković, ponikao u užičkom pozorištu, u kome je danas umetnički direktor, generacijski je blizak piscu teksta pa nas uopšte ne čudi da su na istim ili sličnim talasnim dužinama. Iz svoje pozicije je promišljeno izabrao komad koji po senzibilitetu, potencijalu i kapacitetu odgovara estetici ansambla kojim raspolaže. Ranković nam je takođe pokazao da odlično sarađuje sa scenografom i kostimografom užičkog pozorišta tako da smo imali priliku da na sceni vidimo vrlo suptilna, slikovita, značenjska rešenja emotivnih stanja junaka ove odlično napisane drame. Digresija, koju smatramo bitnom za ukupnu priču o situaciji u srpskim pozorištima se odnosi na to da užičko pozorište je jedino u zemlji koje ima svog „kućnog“ scenografa i kostimografa koji su već ovenčani nizom nagrada na relevenatnim festivalima pa ih nije na odmet još jednom apostrofirati Marijana Zorzić Petrović i Snežana Kovačević.

Odlična saradnja u promišljanju na realizaciji ovog komada se takođe može čuti a ne samo videti u tačnom i nenametljivom muzičkom podvlačenju atmosfere i odličnom u songu komponovanom posebno za ovu namenu, Ana Ćurčin i Goran Antović . To što je tekst songa na engleskom a ne jeziku na kom je drama napisana je odgovor na pitanje postavljeno na okruglom stolu: Zašto na engleskom? Pa zato što ova priča nije vezana samo za ove prostore nego upravo je svetska priča pa samim tim engleski, koji hteli mi to da priznamo ili ne, preuzima ili je već preuzeo ulogu univarzalnog jezika, pa se time podvlači univerzalnost.

Iz prethodnih navoda se da naslutiti da reditelj dobro poznaje glumačku postavu koja je sinoć „istrčala na usijani teren“ Sterijinog pozorja. O glumačkom umeću Tanje Jovanović su već neki drugi, pismeniji i pozvaniji, dali svoj sud dodeljujući jo niz nagrada na festivalima na kojim je ovo pozorište do sada učestvovalo. Pošto je ovo piskaralo u vrlo neugodnoj poziciji samim tim što je takođe ponikao u tom istom pozorištu, svaka preterana pohvala ili kritika se može pogrešno protumačiti. Po cenu toga ću se ipak odvažiti da kažem i potpišem stav da bi se teško mogla naći adekvatnija glumica na ovim prostorima koja bi životnije tumačila lik Marine od narečene g-đe Jovanović.

Foto : Braislav Lučić

Posebno moramo podvući igru, to je žiri prepoznao i dodeljivanjem nagrade za epizodu, Igora Borojevića koji svojim besprekornim tumačenjem čudaka, pustinjaka koji takođe beži od svojih i tuđih strahova,sa precizno doziranom merom divljaštva i grubosti koju ispoljava obogaćuje ovu svetsku  priču!

Neophodne začine svakoj dobroj predstavi ovoga puta dodaju već iskusna Biljana Zdravković, Tijana Karajičić i mladi Branislav Ljubičić od kojih tek možemo da očekujemo da dobiju još više prostora da iskažu svoj već dokazani talenat.

Sve u svemu, čvrsta, koherentna predstava po odličnom tekstu koja je zasluženo uvrštena u ovogodišnju selekciju i neće nas začuditi ako budemo čuli da je postavljen na nekim drugim scenama u bliskom i daljem odkruženju!  

Ps. Ocena publike za predstavu – Ožalošćena porodica – 3,32

Pozor! Pozorje! – Za vojvodjanske.rs piše Dragoljub Selaković