TRAGEDIJA NOVOSAĐANA U SMEDEREVU 5. JUNA 1941. GODINE

Kada sam pročitao članak Luke Dotlića, o tragediji velikog broja glumica i glumaca u Smederevskoj eksploziji 5. juna 1941. godine, morao sam da napišem tekst i da upoznamo šire stanovništvo sa tom zaista velikom tragedijom, kako za Srbiju, Smederavo, tako i za Novi Sad i ondašnje novosadsko pozorište.

Četvrtog juna 1941. godine, sjatio se veliki broj glumica i glumaca Narodnog pozorišta Dunavske banovine u Smederevo. Tu je, nakon ulaska Hortijeve vojske u Bačku i nemačkih okupacionih snaga u Srbiju, na brzinu bila formirana, takoreći improvizovana “Banska uprava” za južni, srbijanski deo Dunavske banovine. U početku, blagajna te “Banske uprave” isplaćivala je tromesečne plate licima koja su podnela izvesne dokumente i dokaze, da im ta primanja nisu bila isplaćena 1. aprila, uoči samog rata. Članovi Pozorišta, delom proterani iz Bačke kao nepoželјni elementi, a delom pridošli iz Beograda i raznih krajeva Srbije, sastali su se u Smederevu da prime koju paru, jer u tim trenutcima nisu imali nikakvu predstavu o svojoj dalјoj egzistenciji.

Prilikom primanja tih prenadležnosti nije išlo lako. Trebalo je, po zahtevu okupatora, ispuniti izjavu da je korisnik “arijevskog porekla”, a u nju su morala, pored korisnika, da potpišu i dva svedoka. Među glumcima, dobrim prijatelјima i kolegama, nije bilo teško naći svedoka čak i za one koji su bili jevrejskog porekla (a bilo ih je takvih), ili koji su samo imali jednog “nearijevca” u porodici. Tako je već prvog dana sve bilo gotovo. Ostalo je samo da se petog juna primi novac, pa da se odmah posle toga svi vrate u Beograd. Smederevo je tih dana, kao u ostalom i cela Srbija, izgledalo tužno. Okupatorski zulumi i strahote nastupili su sa prvim stupanjem njihove čizme na tlo kralјevine Jugoslavije. Štaviše, i pre toga sa prvim napadima njihovih “Štuka” i “Meseršmita” na Beograd i ostale gradove. Aprilskih dana bombardovano je i Smederevo, prilično teško. Dosta grada je bilo porušeno, retko je koja imala čitave prozore. U Srbiji je okupator uveliko sprovodio svoja nasilјa. U Beogradu na Terazijama visili su leševi mučenika, Banjica se stalno punila i praznila, Jajinci su nezajažlјivo gutali žrtve. Širom Srbije lutale su gole i bose, gladne i žedne mase izbeglica iz Bosne, Hrvatske, Makedonije, Vojvodine… I sami glumci su bili izbeglice. Oni su do rata pripadali novosadskom Pozorištu, i bili su ratom zbunjeni i dezorijentisani. U Beogradu su čuli da se u Smederevu isplaćuju plate, pa su pošli tamo da se bar za neko vreme materijalno obezbede.Nisu ni slutili da se odande nikada neće vratiti.

Osvanuo je 5. jun 1941. godine.

Na smederevsku železničku stanicu dolazile su kompozicije ratnog plena, vagoni granata, metaka, eksploziva, topova, pušaka i sanduci puni novca. Vojni materijal su istovarali zaroblјenici iz okoline Smedereva i Požarevca i vojnici mobilisani po okolnim selima. Neobično vreo, pijačni dan, četvrtak. Smederevo je puno lјudi. Đaci Gimnazije su primali svedočanstva. Obavlјaju se poslovi po kancelarijama nove vlasti, a zatim se sva ta prepodnevna vreva seli na železničku stanicu s koje treba da pođe voz, koji kasni kao što kasne uglavnom svi vozovi u Srbiji.

Glumci su još pre podne obavili i poslednje formalnosti, primili novac i otišli na ručak. Posle ručka otišli su na stanicu, ušli u kupe i čekali da voz krene. Kompozicija je bila prepuna putnika.

Ali, dođavola zašto taj voz ne polazi, kada je tome već vreme? – pitali su se mnogi putnici.

Tačno je 14,10 časova, dakle sa pet minuta zakašnjenja, voz je krenuo.

No, u istom trenutku odjeknula je strahovita eksplozija.

Sećanja preživelih kazuju da se u tvrđavi prvo pojavio dim, zatim pucnji puščane municije, a onda je nastupio smak sveta. Nebo iznad Smedereva bilo je prekriveno gustim dimom. Svetao i sunčan dan u jednom trenutku pretvorio se u mrklu noć, a zemlјa se zatresla kao da se u njenoj utrobi sve ispreturalo, užasne detonacije, jedna jača od druge, počele su da se ređaju…

Smederevo je bilo u ruševinama.

Od železničke stanice nije bilo ni traga. Kompozicija voza, koji je tek bio krenuo prema Beogradu, ostala je samo gomila krša, gvožđurija. Od devetnaest glumaca i glumica, koliko ih je bilo u vozu, sedamnaestoro je poginulo. Tu tešku nsreću preživela su, čudnim slučajem, samo dva glumca. Srpsko pozorište doživelo je toga dana jedan od najvećih i najtežih gubitaka u svojoj istoriji. Evo njihovih imena: Radenko Almažanović (52), Momir Andrić (40), Vitomir Kačanik (39), Nikola Stojanović (38), Milutin Tomić (38), Nina Stimić (33), Slavko Aleksandrović (31), Zlata Čokanović (31), Mihailo Jovanović (27), Ksenija Babić (27), Bane Stanojević (27), Mile Gajčin (26), Zlata Andrić (25), Bogoboj Varađan (23), Desa Petković-Stanojević (21), Vladeta Todorović (21), Stefabnija Barbije (18).

Za vojvodjanske.rs piše Zoran Knežev

Nastavak priče pročitajte u knjizi „Novi Sad prošlost u pričama“… koju kao i najnovija dela Zorana Kneževa, možete poručiti putem meila: zoranknezev@gmail.com …ili na broj telefona 064/1258337