U ČETVRTAK KOMEDIJA „KOVAČI“

Drama Miloša Nikolića „Kovači“ u režiji Ljuboslava Majere na sceni Novosadskog pozorišta progovara o tome kako, pristajući na humani princip življenja, ne gubimo ništa od sopstvene individualnosti a kako u protivnom gubimo sve… Izuzetan komad koji na scenu vraća priču, koji zumira glumca, veliča njegov talentat i koji gledaočevom oku daje na uvid ono najtananije – emocije… . Prevodilac i dramaturg je Robert Lenard, scenograf je sam reditelj a kostimograf Erika Janovič. U predstavi igraju Atila Mađar, Livia Banka, Aron Balaž i Atila Giric.

O čemu su “Kovači”?

Tri kovača, svaki ponaosob, tokom Drugog svetskog rata zatekla su se u kovačnici svog nepoznatog kolege koga su ratne okolnosti odvele u tuđu kovačnicu, u tuđu kuću, i kod tuđe žene.

Dvadeset i više godina po završetku rata, svaki od kovača saznaje da njegova kovačnica jeste njegova, da njegova žena nije to baš sasvim, a da njegov sin, rođen u vreme rata, uopšte nije njegov, već da je čedo ratnih veza: logoraša Srbina Ace i Nemice Lujze, nemačkog vojnika Šmita i ruske komsomolke (ruska komunistička omladina) te ruskog oslobodioca i Srpkinje -Banaćanke.

„Kovače“ je Miloš Nikolić napisao po svim principima antičke tragedije preobraćene u komediju. Od premijere na sceni Srpskog narodnog pozorišta 1992. godine komad „Kovači“ igran je u tridesetak pozorišta u Srbiji, Rumuniji, Slovačkoj, Grčkoj i na Kipru.

Reditelj Ljuboslav Majera: „Kovači“ danas nude zapitanost, odnosno pitanje nad pitanjima: svi pokušavamo da budemo drugačiji po svaku cenu, a niko ne govori da smo u suštini isti. Sa svim svojim specifičnim znacima: tradicijom, jezikom, veroispovesti, ideologijom… u suštini smo opet samo ljudi. Ako pokušamo iz tog ugla da posmatramo ovaj tekst, da vidimo humanistički princip ovog tekst, onda ćemo videti koliko je on duboko vanprostorni i vanvremenski, naročito sada kada smo sve više uplašeni da gubimo neke svoje identitete. Mi nikako da shvatimo da, pristajući na humani princip, ne gubimo ništa na toj svojoj specifičnosti i individualnosti. Zapravo, ako ne pristanemo na taj humani princip gubimo, ne samo strašno puno u ljudskosti, nego sve.

„Kovači“ su neka vrsta žala za mladošću. Žalimo za vremenom koje smo uludo trošili a život je prošao, mogao se mnogo smislenije trošiti… Nikolićeva drama je vrlo jasan tlocrt, nema tu nekog velikog rediteljskog filozofiranja, može se raditi samo na istinskom ljudskom planu, na odnosima karaktera, jasnim potezima koji proizilaze iz materijala koji svaki glumac nudi: iz svog temperamenta, karaktera, znanja, iskustva, radoznalosti, volje, snage, kreacije… Drugačiji ljudi utiču na formiranje celine, utiču na melodiju cele predstave. Nikolić je kao i svaki dobar dramski pisac skockao uverljivu priču, napisao je moguću verziju života i zato je ona tako velika i traje.“