U NOVU SEZONU SA „ZALJUBLJIVANJEM“ I NOVOM „KOSOM“

Ispeci pa reci… piše – Dragoljub Selaković

Razgovor s povodom: Mihajlo Nestorović,v.d. direktor Pozorišta mladih, Novi Sad

 

Krajem marta/početkom aprila u novosadskom Pozorištu mladih došlo je, bez velike pompe do promene na rukovodećem položaju. Umesto Emilije Mrdaković, kojoj je isticao mandat, na mesto direktora je došao Mihajlo Nestorović. Namerno nismo hteli da ga propitujemo o namerama i planovima, nego smo kao štoje red sačekali da prođe izvesno vreme da se aklimatizuje na novu sredinu, da se upozna sa situacijom „u kući“, sa saradnicima… i, evo krajem avgusta, pred početak nove sezone, 2019/2020. razgovaramo sa „novopečenim“ upravnikom Pozorišta mladih. Prvenstveno želimo da ga predstavimo novosadskoj pozorišnoj publici i da nam kaže „šta li misli, čemu li se nada…“.

Mihajlo, ti se zapravo vraćaš u Novi Sad. Koliko ja znam, ti si u Novom Sadu završio Akademiju pre… koliko godina?

Diplomirao sam 11.aprila 1993.godine u klasi profesora Branka Pleše…

…znači, posle dvadesetšest godina. Posle toga si, sa suprugom Olgicom, bio u užičkom pozorištu, nekoliko godina, odatle se i znamo. Nakon toga ste bili u Somboru… u Somboru si radio kao glumac, onda si bio direktor Kulturnog centra i posle toga si bio direktor Narodnog pozorišta u Somboru. Tamo si „završio“ karijeru sa veličanstvenom predstavom, sa “Tartifom”. Premijera  je izašla proletos a rađena je u koprodukciji sa SNP-om iz Novog Sada. Ta predstava još živa, još se igra i tek treba da pokaže sve svoje domete na festivalima… možemo da kažemo da si „slavno“ priveo kraju svoju direktorsku karijeru u Somboru…

…da, da, ha, ha… ja sam valjda jedini, od poslednja četiri direktora u Somborskom pozorištu koji nije smenjen, ha, ha… nego mi je istekao mandat. Malo šale, za početak… ne stvarno, danas u Somboru postoje četiri bivša direktora, bivša upravnika pozorišta koji razgovaraju međusobno, nisu posvađani…

…što je jako retko, čak iznenađujuće… to su Srki (Srđan Aleksić), Bilja (Biljana Keskenović), Mlađa (Milivoje Mlađenović) i ti…  Saša Torlaković je direktor drame…

…da, za mog mandata, Saša Torlaković je postao direktor drame, hvala Bogu, još uvek je tako i nadam se da će tako i ostati. Spomenuo si Tartifa, daće Bog, da takve produkcije pravimo i ovde u Pozorištu mladih…

…upravo sam o tome hteo da pričamo i zato sam ovakav uvod i napravio. Želim da te predstavimo, na pravi način, novosadskoj javnosti… da onima koji su zaboravili pojasnimo da ti nisi u Novi Sad „pao s Marsa“, što bi se kaz’lo, već da si upoznat o čemu se radi, da si sve vreme bio relativno blizu i prethodnih godina si sarađivao sa novosadskim pozorištima, da poznaješ situaciju, poznaješ glumce, reditelje i ostale autore koji se bave pozorišnom umetnošću… No, cilj ovog razgovora je da nam kažeš „šta li misliš, čemu li se nadaš…“, posle tri/četiri meseca si, bar delimično, upoznao strukturu, ljude… pa me interesuje kakvi su prvi utusci i kakvi su planovi, što na dečijioj/ lutkarskoj kao i na dramskoj/večernjoj sceni? Znamo da je Olivera Đorđević započela, pred kraj prethodne sezone, novi projekat koji treba da izađe polovinom oktobra, pa te molim da nam kažeš nešto više o tome… naravno i šta nameravate da radite nakon toga? Šta Novi Sad, publika i ostali, mogu da očekuju tokom naredne sezone, u nekoj doglednoj budućnosti?

Prvo da ti se zahvalim na ovom pozivu da pričamo o Pozorištu mladih i mom angažmanu u istom…moram da priznam da ja nisam više hteo da budem direktor…meni je istekao mandat u somborskom pozorištu i mislio sam da je to nešto najlepše što mi se u životu dogodilo ali da je vreme da tu i završim.  Razmišljao sam da je vreme da dođe neko mlađi, neko brži, neko ko to prati više od mene itd. Da se ja polako vratim u glumce, da se posvetim svome kolekcionarstvu itd, itd… nekom mirnijem načinu života. Dvanaest godina sam bio direktror… i već mi je preko glave…ha, ha…

…ko ne zna i ko to nije radio ne zna kakav je to posao. Svi misle da je to samo velika plata, doduše ima i takvih tj. velika većina jeste takva. Međutim postoje i neki ljudi kojima je stalo da se u kućama, koje vode, nešto i uradi…

…da,da…i onda sam dobio poziv, iz grada Novog Sada, da preuzmem Pozorište mladih jer je upravo isticao mandat koleginici Emiliji Mrdaković… i tako, odjednom, eto mene u Pozorištu mladih. Znači bez ikakve pripreme, da se malo upoznam, ništa, ništa… možda je tako i bolje… kao što si rekao, većinu glumaca poznajem, puno je tu mojih kolega sa Akademije, uglavnom su to glumci sa novosadske Akademije, ima ih i iz vremena kad sam ja studirao… gledao sam ja predstave Pozorišta mladih i ranije…bilo je tu lepih predstava, unazad dvadesetak godina…međutim nisam znao na šta sve nailazim ovde, u samoj kući, što je normalno. Recimo jedan detalj, prvi dan na poslu, u Pozorištu mladih, me dočekalo da potpišem nalog da plaćenje zakupa, kirije, za prostor u kome radimo?! Kakvu bre kiriju, kakav zakup… tek tada sam shvatio da mi nemamo ni kuću, da smo podstanari, da ne postojimo, nismo temeljni…

…to su stvari o kojima se da pričati i pričati…

…to su stvari koje zateknu čoveka, ne zna, nije upućen, kao što većina ljudi u ovom gradu to ne zna…da je Pozorište mladih izgubilo zgradu preko nekih pravnih konstruikcija…

…zahvaljujući, tim… nekim, našim pravnim konstrukcijama i “ekspertima” … iz sopstvenog iskustva, pošto sam nekada bio na na istoj poziciji, znam tu problematiku jako dobro… mislim da je to jedan apsolutni, pravni, nonsens, o tome možemo jako dugo da pričamo ali ne verujem da ćemo biti u prilici da je rešimo ili popravimo ovako, pričajući… ipak to nije tema ovog razgovora…

…nisam se ja nešto puno ni udubljivao u tu problematiku za sada, niti sam imao vremena. Shvatio sam samo da mi nemamo zgradu i da je poslednji trenutak da se mi izborimo za naš prostor. To je ono o čemu želim da pričamo, o čemu ćemo pričati i na tome želim da radimo u narednom periodu… to je poenta priče.

Poenta priče je status Pozorišta mladih, o tome ćemo sigurno još puno pričati ali da se sada vratimo na repertoarsku politiku.

Moram opet da se vratim na to šta sam zatekao u kući… to je sjajna dečija/ lutkarska scena. Prvo sam odgledao sve predstave, ima ih dvadesetosam na dečijoj sceni, gledao sam ih što uživo što na video snimcima, nakon toga, zaista mogu odgovorno da tvrdim da je to jedna od najboljih, najorganizovanijih i najkvalitetnijih dečijih scena u ovoj regiji. Svi mi glumci, svi mi upravnici, “velikih” pozorišta, se retko upuštamo ili usuđujemo da radimo dečije predstave a još ređe ih gledamo. Nekako je ta vrsta pozorišta,  pozorišne umetnosti, lutkarsko i dečije Pozorište, skrajnuta…lutkarstvo uopšte je van fokusa, veoma se malo obraća pažnja na njega…

…na nesreću …tek kad se čovek upusti, kad se ozbiljnije posveti toj priči, kad pokloni pažnju toj priči, shvatimo kolike i kakve su to mogućnosti, kakav je to prostor koji se otvara… neverovatno…

…i koliko mi gubimo što se ne bavimo time…

…izvini što se ubacujem… tek onda shvatimo koliko može lutkarstvo da pomogne “velikom” pozorištu u razrešavanju, nazovimo to, nekih novih ili alternativnih stremljenja u pozorišnoj umetnosti. To jedan neiscrpan rudnik koji otvara neverovatne mogućnosti … na nesreću većina ljudi iz dramskih, “velikih”, pozorišta to neće ili ne mogu da shvate… a ono se nalazi tu pored njih, na dohvat ruke…

…zato sam ja srećan što sam odgledao sve te predstave, shvatio sam, za to kratko vreme, koliko sam se obogatio novim saznanjima, novim vidicima, novim gledanjima i shvatanjem pozorišta. Potpuno jedna drugačija vizura, kada sve to čovek odgleda i shvati koje su sve mogućnosti. Dakle, imamo dečiju scenu koja je odlična, kojoj nema ravne na ovim prostorima i imamo večernju sceni koja je krenula devedesetih godina, koja je zaživela…treba da se neguje, međutim…šta je tu problem? Kada se analizira večernja scena, mislim da tu ne treba puno ni filozofirati… doduše svaki upravnik ima svoje mišljenje i svoju repertoarsku politiku.  Moje razmišljanje je da ćemo se mi u narednom periodu baviti problematikom mladih, šta je to što mlade ljude potresa, zanima, interesuje… šta je to što njih boli, bavićemo se dobrom i zdravom komedijom, bavićemo se mjuziklom… muzičkim pozorištem. To je ono što mislim da pripada Pozorištu mladih kao gradskom pozorištu, kao jednom od dva gradska pozorišta, jedinom na srspkom jeziku kojem je osnivač Grad Novi Sad. Mislim da veliku literaturu treba da ostavimo državnom, nacionalnom pozorištu tj. SNP-u…ali da se ne plašimo da se i mi, sami uhvatimo u koštac sa nečim većim, koje zadovoljava neki od ovih kriterijuma koje sam naveo. To je ono ka čemu ćemo mi da stremimo, ka čemu ćemo mi da idemo… bilo je tu jako dobrih ali i loših predstava…

…dešava se i u boljim kućama…

…dešava se. Mi ćemo da napravimo presek, podvučemo crtu i krećemo ispočetka. Mislim da smo ostavili samo tri predstave, trenutno, na repertoaru večernje scene…

…hoćeš da kažeš da se okrećete nekom, nazovimo ga tako, “bulevarskom” pozorištu…

…da, da… ali ne u nekom pežorativnom smislu nego ozbiljnom Bulevarskom pozorištu…

…nešto kao, kabaretskom pozorištu, mjuziklu, operetskom i sličnom repertoaru…

…tako je, treba da vidimo kako da mlade privučemo u Pozorište. Ti mladi su deca koja se prvi put, u životu, susreću sa pozorištem. To pozorište je Pozorište mladih u Novom Sadu, oni odrastaju i onda? Onda, imamo jedan prelazni period kada njih nema u pozorištu…

… to jeste najkritičniji deo publike, uopšte. To nije samo problem kod nas nego u celom svetu. Čak i u literaturi… fascinantno je da u pozorištu, filmu, litraturi imamo najmanje predstava, štiva koji se bave mladima u adolescentskom periodu života i to su sve neke “tra-la-la-la” varijante… sporadični su slučajevi kada se pojavi nešto, kol’ko/tol’ko, kvalitetno za tu ciljnu grupu, za taj period života, za odrastanje, pubertet… mislim na ciljnu grupu, negde od desete/dvanaeste godine do dvadesetpet/šest godina, s druge strane, to je najkritičniji i najsimptomatičniji period u čitavom životu, period kada se formiraju ličnosti, karakteri…

… tačno i tu treba naći ključ, tu treba promeniti puno stvari. To je i dalje neki srednjoškolski, fakultetski uzrast, to su i dalje ljudi koji su na prelasku iz jednog u drugi period života iz tinejdžerskog uzrasta u odrasle osobe. Tu mora mnogo da se radi… mi se sad bavimo analizom, pokušavamo da nađemo odgovore šta je to što interesuje i šta je to što bi moglo da ih zainteresuje? Najpre mlade… a čim to zainteresuje mlade sigurno će zainteresovati i tu, da kažemo, stariju publiku. Tako ćemo dobiti kvalitetnu večernju scenu.

Rekao si na početku razgovora da je Olivera Đorđević krenula sa svojim autorskim projektom, pod radnim naslovom “Zaljubljivanje”, to je upravo ono što smo tražili, upravo ono ka čemu stremimo, o čemu pričamo… to je ono što je aktuelno i što je veoma bitno u tom adolescentskom, tinejdžerskom periodu. Mislim da je upravo to ono što zanima tu vrstu publike. Olivera Đorđević i Danica Nikolić-Nikolić su krenule u razradu te priče sa našim glumcima, taj radioničarski deo, kako to obično biva u autorskim projektima, ta prva faza je završena. Ja sam bio prisutan na probama, rado sam učestvovao u njima… čak je bila ideja da ja zaigram u tom projektu međutim nema se kad… to je krenulo u jednoj lepoj, opuštenoj atmosferi i nadam se da će biti zanimljiva publici. Ja jedva čekam da krenu probe sa tekstom i konkretnom razradom teme… premijeru smo malo pomerili, na 25.oktobar, zbog raznih razloga… jedan od njih je taj što ćemo, sad mogu ekskluzivno da kažem, da najavim… to ćemo, u saradnji sa našim partnerom, sa našim, kako da ga nazovem, bratskim pozorištem, gradskim-bratskim pozorištem, Novosadskim pozorištem- Ujvideky színház, krećemo u veliku koprodukciju, to je iskrslo iznenada, mi smo to veoma rado prihvatili… gospodin Vencel i ja… dakle, da ne držimo čitaoce u neizvesnosti, radimo komad koji se zove jednostavno “Kosa”!

…ili “Hair”… znači ponovo “Kosa” u Novom Sadu?!

… da, da… to je pedeset godina nakon prve “Kose” u Srbiji… upustićemo se u taj izazov, to je ozbiljan projekat, mjuzikl “Kosa”!

“Kosa” je bila na repertoaru u Novom Sadu pre…

… da, da… “Kosa” je bila na repertoaru pre dvadesetak godina na mađarskom. Ja sam je gledao u Užicu, na festivalu …

… tu su igrali, Gabor Nađpal, Krista Sorčik, Kinga Mezei…

… Arpad Černik je igrao Bergera… ovo će biti zanimljivo. Mi smo se opredelili za mađarskog reditelja Petera Telihaja, koji ima iskustva sa mjuziklom…

To će se igrati u Pozorištu mladih ili na sceni novosadskog pozorišta?

To je još jedno iznenađenje… naša ideja je da premijera bude u Srpskom narodnom pozorištu na velikoj sceni! Mislim da će biti veliko interesovanje i sa obzirom da imamo veoma cenjene partnere u ovoj predstavi, to su Grad Novi Sad i Američka ambasada, samim tim, biće veliki broj zvanica i zainteresovanih, mislim da je red da se to odigra na velikoj sceni SNP-a, da takvom komadu priliči tako veliko premijerno prikazanije, pa i prva repriza. Kasnije ćemo igrati na našoj velikoj sceni, u svedenijoj varijanti, jer ona može da zadovolji minimum tehničkih uslova za izvođenje takve predstave. Naravno, mi planiramo da ta predstava doživi uspeh, inače ne bismo je ni radili i da će ona da puno gostuje… kad se kaže “Kosa”, prva asocijacija na Vijetnam, na film, na holivudske glumce, na hipi pokret…

…ove godine je,takođe, pedeset godina od “Vudstoka”…

…jeste, tačno… ja sam rokenrol dete, ne pamtim baš te događaje ali sam rastao uz tu muziku…

…dobro, ti si rokenrol dete, ja sam prvoborac rokenrola, bar na ovim prostorima, ha, ha …

…ha, ha, tačno, dobro ja sam rokenrol omladinac… tako da se postavlja pitanje da li je to aktuelno? Odgovor je: Da, jeste, to je antiratna priča, paralelno imamo ljubavnu priču…

…na nesreću, mi na ovim prostorima često imamo ratove, ne oskudevamo bar u tom segmentu …

… mi svake godine imamo “Kosu”. Moram da kažem da će čitavu ekipu da predvodi gost, to je još jedan ekskluzivitet, to je Slaven Došlo. Dečko koji je ponikao u Pozorištu mladih, dečko koga ja znam od malena i glumac koji je jedan od najboljih glumaca u tom žanru, koji sa uspehom igra u “Fantomu iz opere”, “Jadnicima”… i u još puno toga. Mislim da će to značiti i našem pozorištu i novosadskom pozorištu… pogotovo novosadskom pozorištu koje je izverzirano za takvu vrstu pozorišta. Takođe to će biti veoma bitno za naših petoro mladih glumaca koji će se ravnopravno nositi sa tom… kako da kažem… borbi sa mjuziklom. Jer mjuzikl je nešto što mi ne cenimo preterano, to je žanr kojem se malo poklanja pažnje u našim pozorištima, veoma retko…bilo je par pokušaja, na akademijama se manje više na njega obraća pažnja, to su više studentske vežbe…

…na nesreću pričamo o klasama ili klasi na srpskom jeziku, dok kod Mađara to nije slučaj, to je ta bitna razlika zbog koje glumci kada izađu sa njihovih klasa se bolje kreću, bolje pevaju, brže razmišljaju itd. itd. izlaze spremniji…

…tačno, spremniji i spretniji. Inače ja ne bih prihvatio da radimo “Kosu” sami, mislim da mi nemamo kapaciteta da iznesemo jedan, tako veliki projekat, ne bi smo mogli bez te potpore, velike, snažne koja se zove Novosadsko Pozorište. Dakle, mislim da ćemo zajedno odlično sarađivati, da ćemo od njih učiti kako se to radi, mislim da će i njihov i naš ansambl u tom zajedničkom radu imati koristi i da će se iz toga izroditi dobra predstava, što je najbitnije.

… oni imaju potencijala za to…

…jasno. Kada jedna Emina Elor stane na scenu to je onda druga priča, naravno ima tu još nekolicina odličnih glumaca, da ja sad ne licitiram imena… uglavnom, velika je glumačka podela… to je ekskluzivno za “Vojvodjanske vesti”.

Hvala, reci mi još samo kakvi su planovi za lutkarsku/dečiju scenu u narednoj sezoni?

Da, da… u novembru, treba da se radi predstava koju će režirati Emilija Mrdaković, komad se zove “Debela”…baš se obrađuje tema koja je veoma prisutna danas kod dece, Boga mi i kod odraslih, reč je o kompleksu, o tome kako prevazići takav kompleks… jedna didaktička, edukativna predstava, kojoj ćemo ozbiljno da se posvetimo. Tome u prilog ide i to da muziku radi Irena Popović-Dragović da pokret radi Andrea Kulešević, one inače rade i u projektu sa Oljom Đorđević. Naravno idemo u tom pravcu da se ta produkcija i dalje kotira visoko i da se posebna pažnja posvećuje lutkarskom, dečijem stvaralaštvu.

Samo da napomenemo da vas u septembru očekuje bijenalni festival lutkarskih predstava za odrasle u Bugarskoj, Stara Zagora, gde će učestvovati predstava “Na vukovom (vučjem) tragu”, na ostalim festivalima ćete učestvovati redovno…

… naravno, ja insistiram na tome da pohodimo što više festivala jer mislim da imamo sa čime da se predstavimo, bitno je da kažemo da mi nastupamo na različitim festivalima sa različitim predstavama. Dakle, mi imamo toliko predstava u tom segmentu repertoara i da se ni jedne ne možemo postideti, zato i hoćemo da svaka ta predstava ima svoj festivalski život. Septembar, oktobar i novembar su posvećeni festivalima kao i ovim premijerama koje sam nabrojao. Idemo na osam festivala po Evropi, završićemo u Turskoj u Bursi u novembru, tada na kraju dolazi i državni lutakarski festival …i to je za ovaj ciklus sve, u međuvremenu subotički festival, Bugojno, rekao si Bugarska, beogradsko Zvezdarište…

…dobro. Mihajlo, mislim da je za početak dovoljno… a onda ćemo krajem godine ili početkom naredne doći da te pitamo šta se očekuje na proleće… hvala ti puno…

…izvini moram da te prekinem. Imaćemo još jednu premijeru, Igor Pavlović će režirati “39. stepenica”, to bi bilo sve za početak. Hvala i tebi, puno pozdrava za čitaoce “Vojvodjanskih vesti – sa geografskim poreklom”.