UPOZNAJTE ZLATKA RIBARIĆA

Ovaj moj skromni pokušaj da predstavim pevača i humanistu  Zlatka Ribarića počeću izrekom čuvenog pisca Dantea Alighieri: „Najlepši su cvetovi oni koji su niknuli na korenu boli“.

U svetu je mnogo umetnika i poznatih ličnosti sa nekim hendikepom koji su oni prihvatili, prilagodili se i žive s njim, uspešno ostvarujući svoje profesionalne i lične želje. Hendikep može i ne mora biti bolan u fizičkom smislu, ali za Zlatka je, nažalost, veoma bolan.

U  najranijem detinjstvu Zlatko Ribarić je oboleo od veoma retke bolesti u narodu poznate kao „staklene kosti“, a lat. osteo genezis imperfekta fungiformis  tip 5“ ili bujanje kostiju i okoštavanje mišićnog tkiva.  Problemi su zapaženi već u trećem  mesecu života kada je rentgenskim  snimkom otkriven uzrok učestalog plača malenog Zlatka. Naime, njegove kosti na rukama i nogama popucale su na pedesetak mesta bez ikakvog razloga.  Od tada počinje traganje za dijagnozom, lečenje, boravak po bolnicama.      

Zlatko je tako malen više vremena proveo po bolnicama nego na majčinim rukama, u njenom krilu, u okruženju porodice i bliskih ljudi. Jedina uteha među bolničkim zidovima bio je tranzistor i muzika koja je milovala dušu i ublažavala tugu i sve boli koje je trpeo. Harmonija muzike vraćala mu je nadu u bolje sutra. Osobito je voleo muziku Elvisa Prislija, Bitlsa, Toma Džonsa, Bijelog Dugmeta, Azre, Zdravka Čolića. Voleo je da sluša i klasičnu muziku te mnoge druge muzičare sa našeg prostora i ex yu kao i predstavnike svetske scene. Kao stariji dečak nakon izlaska iz bolnice Zlatko se počeo družiti s lokalnim muzičarima i potajno je želeo da i on javno zapeva, ali nije imao dovoljno hrabrosti da iskaže tu svoju veliku želju.  

Život je tako tekao između boravaka u bolnici i boravaka kod kuće i druženja s lokalnim muzičarima sve dok nije zbog svoje bolesti morao da ode u inostranstvo na lečenje. Bolovi  koje je trpeo bili su zaista veliki i doveli su 1991. do prve amputacije noge, a 2008. amputirana je i druga noga.

Bolest mora biti stalno pod kontrolom tako da Zlatko zbog lečenja uglavnom boravi u inostranstvu, ali redovno posećuje i svoj rodni Sombor, a gostuje i u  drugim gradovima.

Zlatkova tajna i velika želja, njegov najveći dečački san, neočekivano se ipak ostvario zahvaljujući drugaru iz Holandije Emilu Ensmingeru, koji ga je 1995. pozvao u u Rotterdam na probu i druženje. Tada je Emil za Zlatka napisao i komponovao pesmu Majski cvet. Ovu pesmu Zlatko je prvi put javno izveo 1997. u dokumentarnom filmu koji je RTL Köln snimio o njemu i njegovoj ljubavi prema muzici.

Zaista neobičan put. Velika je stvar za svakog pa i najzdravijeg čoveka kad neko prepozna njegov talenat i pomogne mu da ga ispolji. Za nekog ko boluje od neke bolesti to je mnogo više jer se on iz otpisanih pojavljuje na sceni i mi  slušamo njegov glas i vidimo čoveka koji lepo peva, koji iskazuje svoja osećanja preko pesme.

Zlatko nam je objasnio da nije sam pisao i komponovao svoje pesme, ali u druženju s muzičarima on je iskazivao svoje želje i oni su slagali stihove i muziku prema nje govom osećaju, kako bi on voleo da to zvuči, a on je pevao te pesme.      

      

A kakve su te pesme i o čemu nam najčešće peva Zlatko? 

U tim pesmama srešćemo anđeoski lepe i nežne žene, žene lepe kao majski cvet, s očima košute, sa svilenim ramenima, žene nedostižne, željene, ali i one kojima ne treba baš verovati. Među njegovim pesmama nađe se i poneka šaljiva kao na primer Strankinja. Osim ljubavi, prijateljstva i čežnje česti su motivi: vetar, sunce, kiša, more, koji svojom elementarnom snagom pojačavaju osnovni ton pesme. Ponekad se pojavljuju i motivi prozora ili vrata  kao simbol prepreke, ali i kao mogućnost povezivanja  s nekim.

Početkom dvehiljaditih došlo je do uspešne saradnje sa poznatim imenima naše muzičke scene: Goranom Šijanom i Milanom Đurđevićem, frontmenom beogradskog benda „ Neverne bebe“. U saradnji s Milanom Đurđevićem nastao  je njegov prvi pop-rok CD sa devet novih i dve bonus pesme.

U veoma lepom sećanju ostala je saradanja sa Simonom Roncher, austrijskom pevačicom. Zajedno su snimili jedan duet na engleskom i nemačkom jeziku i jednu baladu na nemačkom jeziku.

U njegovoj bogatoj muzičkoj karijeri sredinom dvehiljaditih je imao je zapažene nastupe na muzičkim festivalima u Zrenjaninu, Novom Pazaru i Vrnajčkoj Banji. Na Festivalu u Novom Pazaru  2005. Zlatko Ribarić je pesmom „Krila sokola“ osvojio visoko 3. mesto.  S pesmom „To je ljubav“  Zlatko je gostovao  na Evropskom prvenstvu u Show-dance-2009. u Sava centru.  Svake godine on dobija pozive da učestvuje sa svojim bendom.  Nešto Novo  na Festivalu jednakih mogućnosti u Zagrebu, a gostovao je i na festivalima u Austriji.

O njegovoj saradnji s poznatim muzičarima moglo bi se još mnogo pričati. Snimljeni su dueti i sa Zvonkom Bogdanom i sa Banetom Krstićem i sa Đorđem Balaševićem.

Zlatkove pesme se, nažalost, ne emituju preko radija i TV, ali Zlatko se nada  da će se i to dogoditi te da će se njegove pesme konačno češće puštati slušaocima radija na ex yu prostoru i da će se njegovi spotovi češše gledati    na TV, a za sada svi zainteresovani mogu ih poslušati na Youtube, Facebooku , My Space i Twiteru, a do tada svaki lajk podrške dobro je došao na njegovoj muzičkoj stranici zlatko ribaric pop rock facebook.

Ipak najveća Zlatkova želja je da nastupi na Beoviziji i zastupa Srbiju na Eurosongu.

Kao čovek koji je upoznao bol i stalno živi s bolom Zlatko se nije zadovoljio samo s tim da se on iskaže na sceni. On je od sveg srca želeo da pomogne pre svega deci koja boluju od neke bolesti, deci koja su napuštena za stalno ili privremeno odvojena od svojih porodica. Tako je došlo do ideje da u saradnji sa muzičarima Zvonkom Bogdanom, Banetom Krstićem i Đorđem Balaševićem započne jedan projekat kojim bi se pomoglo bolesnoj deci. Ovaj projekat, koji je inicirao Zlatko, dobio je naziv Panonski potpuri, a ovako poetičan naziv dao mu je bard Panonske ravnice Zvonko Bogdan. Zamisao je bila da se pomogne deci ne samo u Srbiji nego i u regionu. Ceo projekat podržao je Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama.

–  Od rođenja sam bolestan i maštao sam o ovome da jednoga dana pomognem ja tim malim ljudima, kakav sam i ja bio, kakvi smo svi mi bili mali, da muzika uradi nešto na ovim prostorima i moja muzika da pokrene ostale muzičare da svi zajedno napravimo jednu divnu stvar i ta muzika da bude poklon toj deci kojima je pažnja potrebna, rekao je Zlatko na promociji Projekta Panonski potpuri u Kolevci, u Subotici.

Od Zlatka saznajemo da je imao i mnogo veću  želju. On je želeo da organizuje muzički festival za bolesnu decu ex Jugoslavije te da se bolesnoj deci omogući rehabilitacija na moru, ali za tu ideju nije do sada naišao na pravu podršku.

Zlatko je čovek jake volje i velikog srca koji je spreman da pruži ruku podrške i prijateljstva kome god je potrebna, a što se tiče njegove ideje možemo reći samo: Nikad se ne zna. Dok je ležao kao mali u bolnici sa svojim tranzistorom u ruci nije mogao ni naslutiti da će se družiti sa najpoznatijim muzičarima i čak zapevati s njima, da će promovisati jednu zaista veliku i humanu ideju i da će ona jednim delom biti ostvarena.

Ne znamo što nam nosi vreme, možda,se i ovaj drugi deo jednog  dana ostvari, a mi, barem, da ne odmahnemo rukom kad vidimo neko malo nemoćno biće i da ne kažemo „nema mu spasa“ jer ne znamo njegovu snagu i svrhu, već uvek da pomognemo i da ne okrećemo glavu.

Autor: Miodrag Mika Petrović

Napomena:

Reč hendikep u tekstu je upotrebljena prema želji i zahtevu Zlatka Ribarića.

Sam autor koristi terminologiju prema Rečniku invalidnosti Milice Mime Ružičić Novković.