USPOMENE KOJE ŽIVE

Nije maj, ali sada sam evocirao uspomenu na taj dan, 3.maj 2013. Znaš, imam dovoljno godina da ne čekam proleće, već smem reći šta mislim i čega se sećam.  A sećam se parastosa za čuvenu čardu “Na kraj sveta”. Nisam na kraj srca, samo se sećam.

Srećan je onaj čovek koji pola veka prevali preko leđa, izdrži ispravan sve sreće i nedaće koje idu uz ponosnih pedeset i koju, a uz sve to ima prijatelje iz detinjstva uz sebe.

Ritualno nedeljno okupljanje ekipe iz osnovne bilo je u toku, druga jutarnja kafa u obližnjoj piceriji, uvek prija pre Najlona. Još srk do kraja kafe, kada evo je! Zemlju ne dodiruje, stojala je uz živicu od bašte, nismo ni stigli da je ošacujemo kako treba, kada je rekla: ”Ustajte, vodim vas na kraj sveta”!

Svi smo poskakali, a nije nam puno ni trebalo, uvek avanturistički raspoloženi, a i deca nam velika, pa ko što neko reče da im ne smetamo, bolje da idemo.

Brzo smo hladovinu stare lipe zamenili organizacijom puta za čardu “Na kraj sveta”. Trk po vodu, pivo, po koji sok i cigarete. Obavezne pogačice iz Temerinske koje su samo imale tradiiciju u imenu, a ne u ukusu. Možda se sa godinama menjaju ukusi, ali te pogačice od pre 30 godina su imale bolji ukus nego sada. Sigurno su ih pekli sa mašću, jer palminog ulja tada nije bilo, ni u najavi i niko nije žalio za njim. Eto to su stvari koje smo poneli da nam se nađu na putu do kraja sveta. Najlon smo potpuno zaboravili, ko bi razmišljao o Najlonu kada se ide na kraj Sveta?

Podne je već zagazilo duboko u Dan, a mi još na početku puta. Pa kuda sada? Misliš ono levo, desno? Ma ne, samo pravo auto putem ”Bratstva Jedinstva” najlakše i najbrže. Do Kovilja pa samo opet pravo. Prolazimo kroz Kovilj, nigde nikog na šoru, normalno, kada je vreme odmora od ručka, pa valja prileći. Ko je iz Kovilja a ne jede ribu ili svinjetinu taj se greškom zakačio tu. Krivudavim prašnjavim putem uz koviljski manastir, stigli smo do nje! Dalje nije moglo.

Kraj Sveta! Stara prizemna kuća preuređena u Čardu, baš stamena, a niska ko Sosa, debelih zemljanih zidova zanosnih bedara, sa šarenim zidom, ko keceljom opasanom u struku, malih prozora sa heklanim firangama, širokih masivnih vrata, trščanim krovom, ošišana na “jutarnji friz” odisala je gostoprimstvom. I atmosferom k`o na kraju sveta.

Ko bi rekao da tu nema struje ni tekuće vode, čista i sjana blista na obali Arkanja. Čarda je omalana  crtežima riba, ptica, drvećem, stihovima , zapisima i zahvalnicama. Red je da se utisci ostave na zidu, kako Lale kažu “Da svi vidu”. Uz nju je i omanja čatrlja, mislim da je to bio takozvani priručni magacin. Dobro staro poznato mesto, Arkanj, Čarda “Na kraj sveta”.

Dok zaposedamo stolove ogrnute kariranim stolnjacima i neizbežnim aluminijumskim pepeljarama, kroz glavu mi prolaze slike, kada smo kao srednjoškolci dolazili ovde, da proslavimo prvu vozačku dozvolu, kumovog Fiću, poziv za Vojsku… Opuštanju doprinose drvene stolice, koje su se od više decenijske upotrebe taman toliko izlizale da se prilepiš za nju i uopšte ti se ne ustaje, samo kada jako potera.

Ta Čarda je othranila tri generacije Varenike, da, da. Pradeda Pera Varenika je zakupio kraj Sveta od manastira Kovilj, pa ko drugi sem Crkve raspolaže krajem Sveta? Tu je Pera organizovao mnoge slikarske kolonije, druženja uz glumce i pesnike, čak je jedan astronaut međ mnoge druge goste, arterirao tu, i ko zna ko još sve. Ovde su pili naši očevi, dedovi, pradedovi, čukundedovi, navrndedovi, kurđeli, kurlebali, a danas pijemo mi… kurajberi, lepo piše na zidu, ne na tarabi.

Ono što je nezaobilazno, a na kraju Sveta je, to je čorba i to ona prava riblja, šampionski mur iz Beča ima! Recept je zapisan na zidu čarde: „Valja se pomešati devet vrsta ribe,i to: deverika, šaran, bandar, karaš, manjov, protviš, kesega, krupačica i štuka“, ali ne obična, već ona štuka debela ko ruka, što je Pera kolje, e od nje nema bolje, tako pesma kaže.

 

Kada se mora, onda nije ni teško.Da se domaćin ne uvredi, ispraznili smo čitav amper čorbe, u slast, zalili je ko vinom, ko sodom, pa onda malo pržene ribe sa nezaobilaznom marinadom od peršuna, bela luka i maslinovog ulja.

Baš kada smo mislili da nema kraja ovom danu, kad gazda Pera (praunuk) donosi makoš! E tu smo zaplakali, sručilo se sve, raskid zakupa, pivo i rakija, kiša i noć.

Popalismo sveće, malo zbog reda, a više zbog gleda, nema struje, nije nestala već nije ni dolazila, a i šta će ti stuja na kraj sveta?

Uz Piksarin begeš počinje uvod Parastosa, Pera peva, Tima s kontrom ne okleva,zrnca peska sa obale dobuju po prozoru i daju ritam po kome poslednji sati zakupa teku, a sutra, sutra više ne postoji, došao je kraj Sveta.

To mesto nije zaslužilo suze, tu se jede, tu se peva, oko čarde bagrem cveta to je život na kraj Sveta. Jedna za drugom pesme su se nizale uz talase Arkanja sve dok mesečina nije nadjačala svetlost sveća, muzičari promukli, a mi skomolali od samih sebe.

Miris mokre vojvođanske zemlje nas prati uz svetlost sveća sa stolova, muzika tamburaša se jasno čuje, sve do kola, eto bili smo na kraj Sveta, možemo polako krenuti kući.

Okrećem se da je pogledam, a Čarda prkosno viče „Srećan vam put“! Iz Arkanja izranjaju prvi zraci sunca, ko budilnik Zora nas podseti da ovo putovanje u prošlost moramo prekinuti i krenuti kućama u Novi Sad.

Sutradan je odjeknula, ko pucanj groma vest: “Srušena je čarda na Kraj sveta u Arkanju“! Srušili je bagerima u ime rekonstrukcije, napretka, izgradnje – veće, lepše i bolje.

Evo prošlo je četiri godine, a novi radovi nisu ni počeli. Čika Peru Vareniku nismo od tada videli. Mi smo svi na broju, hvala Bogu, a nedeljna druga kafa je tu, Najlon je još uvek na Klisi i nije izmešten, ali nje – ČARDE – nema.

Slava joj bila, na mogaja ljeta,  i nek živi uspomena na tu Čardu na kraj Sveta !

 

Za Vojvođanske – vesti sa geografskim poreklom i ovaj put, Zoran Ivezić, Kovilj, Srbija. 

Ostavite odgovor