UZDASI SA ZALEĐENE ČESME

Polovina novembra, pravo miholjsko leto. Sunce greje namučena leđa, zabolele nas noge od štrapaciranja Kejom, pa da siđemo do Milenceta, Gare ili Jove, kako god Kafana je uz Dunav. Šljunak škripi pod nama, najavljuje dolazak, približavamo se kao diverzanti mestu napada, doduše ne puzimo, ali jedva idemo. Za stare “Mapetovce” uvek je rezervisan sto sa kraja bašte, čeka nas. Za svaki slučaj uzimamo “podguznjake” za plastične stolice i sedamo za sto. Pogled nam je usmeren ka Ribarcu, dok `ladan špricer namače grlo, a dušu, nju lečimo pogledom. Kao začuđeni smo pejzažom? Milion puta videli smo istu sliku, znali smo raspored čamaca na pristanu, svaku granu na drveću, skoro i svaki list. Neko sa strane je spomenuo da se više ne čuju uzdasi sa zaleđene česme. Česma je preko, doduše nije zaleđena, a ni Ribolovačkog doma nema, sada je tu neka kafana “Kod česme” ili kako god. Načuljili smo uši, sem povremenog kucanja čaša, prigušenog razgovora ostalih gostiju i Milencetovog pitanja ko šta pije, ništa drugo ne dopire do nas, a kamoli uzdasi sa zaleđene česme! Kako je vreme odmicalo, temperatura je rasla, bivalo je sve toplije, što od Sunca, što od špricera, a Boga mi bilo je i rakije. Čika Đura koji je stalni gost Kluba, privukao je svoju stolicu za naš sto, potegao momački gutljaj rakije i započeo priču.

“Kakva česma i uzdasi, kakav led”? sada će vama Đura reći…

Onomad, au… biće tome više od četr`es godina, mi momci još mladi za vojsku i ženidbu, pred kraj zanatske Škole, na zimskom raspustu krenuli na Ribarac. Tamo je bio Ribolovački dom, sa njjeftinijom ponudom raznolikog pića, a bilo je i leba masti za školarce, a Langošice za buržuje i nejač. Nekako bi rekao da smo jedrili od “La Lupe”, preko Limanskog Parka do Dunavca. Na jedriličarskom je Kum plaćao privez za čamac. Pošto je bila zima, čamac je stojao na obali dnom okrenutim na gore. Kumov čamac nije imao obično dno, to je čamac sa morskim dnom, a vožen sa veslima po Dunavu, jer je stara Tomos penta bila okačena o gelender terase, na trećem spratu, da je Uncuti ne ukradu sa čamca. Umalo da zaboravim, kroz ovo putovanje u stopu nas je pratio verni pas Bobika, Limanski presretač i gonič. Kakvo je to putešestvije, a da nema pasa?

Čuvar jahti i čamaca u zimskom periodu nas je prepoznao i pustio da pozajmimo jedno staro veslo. Dok smo nosili čamac ka obali Dunavca, Bobika je radragano lajao, vijao galebove, malčice je piškao, radovao se vožnji u čamcu. Pošto je uz obalu Dunavac zaleđen, uzeli smo neku metalnu cev, koja je baš tu nas čekala, kao poručena za ledolomac, a jako je podsećala na deo građevinske skele. Tik uz zid od ograde stajale su dve očerupane metle, zaboravljene od vlasnika na kiši i zimi, valjda ih neko namerno ostavio tu da ih ne bi bacio u smeće, e baš njih smo pokupili.

Napravili smo plan. Bobika na pramac, da svojim lavežom rasteruje dunavske nemani, Buva sa najdužim rukama, do njega da razbija led, Boda i ja, na sredinu čamca da držimo balans i veslamo metlama i Ćopa, na kraj čamca da vesla i krmari. Otisnuli smo se u avanturu. Dunavac širok ko Dunav, kraj mu se ne nazire. Pod Buvinim udarcima led je prštao na sve strane, šrapneli od leda su dejstvovali po neprijateljskoj sili, mi smo molili Boga da ne naiđe naša Rečna mornarica, da nas ne potopi rafalnom paljbom ogromih topovnjača sa pramca. Od Bobikinog zavijanja, pola stanovnika Ribarskog ostrva izašlo je na obalu misleći da ga živog deremo. Boda i ja smo veslali kao da smo na oksfordskoj regati, ispolivali smo i sebe i čamac i kera i zamrznut led i Dunavac, jedino je Ćopa baratao veslom ko violinista sa gudalom, onako baš kao virtuoz. Zaveslaj za zaveslajem i eto nas na drugoj strani Dunavca, još metar dva i kopno. Naš navigator Bobika je stajao na pramcu, verovatno zbog zamrznute drezge i granja učinilo mu se kopno, skočio je… Jadan, led je uz obalu najtanji, propao je u hladnu vodu, promašio je obalu. Nije potonuo, junački je isplivao, i protresao se, onako kako samo psi to znaju. Miris ulja, nafte i ustajale vode poželeli su nam je dobrodošlicu, dodirnuli smo drugu obalu! Izvukli smo čamac na obalu i ostavili opremu za forsiranje Dunavca u čamcu. Na vratima Ribolovačkog doma čekali su nas upravnik Šanjika i Marija, to mu je žena. Deca su im verovatno u sobi i gledaju crtaće i filmove iz NOB-a, raspust je i njima. Dok je Marija u oraniji kuvala vino da se povratimo od zime, mi smo kačili vlažne jakne oko smederevca, koji je ujedno i grejao salu. Ćopa se borio sa Bobikom da ne prilazi vatri, kako se ne bi zapalio od nafte koju je pokupio iz Dunavca, ali zima je zima, jadan Bobika se tresao, morali smo ga oprati toplim pivom da spere naftu sa sebe.

Da, dok je Marija kuvala vino, Šanjika nam je doneo pivo, i sebi naravno. Boda je izvadio iz džepa špil karata koji mu je od juče u džepu i odmah smo zaigrali Lorum. Pravila Loruma ne vredi da objašnjavam, jedna važe na Limanu, druga u Bloku, treća na Detošu, a samo ona prava važe na Štrandu, e po njima igramo. Šanjika kibicuje. Stiglo je kuvano vino, cimet, karanfilić, vanil šećer, biber… Mirisi se izmešali kao da plovimo od Cejlona do Burme na Portugalskom brodu koji prevozi začine za evropsko tržište. Sve se njiše u ritmu Marijnih kukova, lelujaju kao plamen petrolejke na zidu. Marija Kalas joj nije bila ravna. Mani Mariju, prati karte, igraš.

Nismo ni primetili da je sumrak počeo da pada, hrane je nestalo, a piće smo svo popili. Nema nam druge, valja krenuti nazad, možda je Dunavac opet zaledio? Spušta se noć. Jakne su se odavno osušile, četiri partije Loruma za četiri sata, tri vangle Langošica i oranija kuvanog vina, dobro prolazno vreme. U kilometrima? Ma ne, u litrama.

Bobika se taman ugrejao, ne želi da izađe napolje. Ćopa mu stavlja povodac i vodi uz nogu. Dresiran Pas nema šta.

Dolazimo do čamca, kad ne lezi vraže, klupa kraj česme nije zaleđena, izgleda da je neko razgrno led sa klupe kraj česme. Spuštam pogled ka čamcu. O Uncuti, Sunce vam vaše! Ukrali su nam veslo iz čamca, kako nisu one očerupane metle, već jedino što valja u čamcu. Šta ćemo sad? Šanjika se sažalio, dao nam svoje veslo, jedino što ima. To je kao da ti je dao vode u pustinji, spasio nas je, nikada bez vesla ne bi prešli preko Dunavca. Put koji smo pri dolazku kao ledolomac probili, još se nije zaledio, tako da nam je bio orijentir za forsiranje Dunavca po mraku. Svetla na Limanskoj strani imala su poznat sjaj. Kako smo se približavali obali, bila su toplija i jača. Konačno, stigli smo! Limane, Limane, Limane moj, budi mi silan i dobro mi stoj! Zapevao je Buva, dok smo vukli čamac ka zimovniku. Penjemo sa na nasip, a umesto Penelope dočekuje nas Češki magacin. Umorni mornari su došli kući.

Po našim pogledima čika Đura je video da nešto nije u redu. Šta je, šta sada hoćete? Stigli smo kućama živi i zdravi. A…. uzdasi? To vas brine? Ne mogu vam reći baš sve, znate u momentu dok smo čekali da Marija ispeče treću turu Langošica, Buva je izašao do česme da se umije. Dok se sagnut umivao zabolela su ga leđa. Dal` od sedenja ili od kuvanog vina, on se izpružio na klupu kraj česme i zadremao. Probudili su ga poljupci i uzdasi uzavrele snaše koja ga je obljubljivala na klupi! Ljubila ga sa svih strana, mislim obe, leve i desne. Nije se branio, u to vreme muško ženski odnosi su bili in. Žestoko joj je uzvraćao. Ličilo je na borbu Pit Bulova, mada se nisu ujedali. Od njihove vreline poljubaca led sa klupe se topio, malo je falilo da se i Dunavac otopi, kada je iz mraka izronila snašina majka i uzdahnula : ” Joj ćeri moja”! Bež` sa klupe, pre`ladićeš je!

Snaša ko breg, a Buva k`o Buva … ne vidi se.

Za Vojvođanske vesti: Zoran Ivezić, Dunavac, Novi Sad, Srbija.

Ostavite odgovor